Ugradit će brave, a mi ćemo vas nazvati.
Ana se zahvalila i izašla van. Večer se već spuštala, a pod njezinim je cipelama škripao snijeg. Grad se polako spremao za blagdane: izlozi su svjetlucali lampicama, a na trgu su upravo postavljali božićno drvce.
Majstor je sutradan stigao točno u deset. Bio je mlad, s kutijom punom alata, i odmah se primio posla. Nije postavljao suvišna pitanja, nije komentirao, samo je radio brzo i uredno. Nakon sat i pol na vratima su bile nove brave. Pružio je Ani dva kompleta ključeva, zamolio je da potpiše potvrdu o obavljenom poslu, a zatim otišao.
Ana je zatvorila vrata i okrenula ključ. Klik brave zazvučao joj je drukčije nego prije — jasnije, čvršće, sigurnije. Stari ključevi ostali su ležati na polici u hodniku. Sada su bili samo beskorisni komadi metala.
Te se večeri njezin muž vratio kući kao i obično. Popeo se na treći kat, izvadio ključ iz džepa i gurnuo ga u bravu. Ključ se nije pomaknuo. Namrštio se i pokušao ponovno, ali rezultat je bio isti.
Pozvonio je. Ana mu je otvorila.
— Zašto ključ ne radi?
— Promijenila sam brave.
Zastao je na pragu kao ukopan.
— Kako to misliš, promijenila?
— Pozvala sam majstora. Stavio je nove brave. Izvoli, ovo je tvoj ključ.
Pružila mu je jedan komplet. Uzeo ga je i nekoliko trenutaka nijemo promatrao nove ključeve na dlanu.
— Čemu to?
— Zbog sigurnosti. Ne znam kod koga su sve mogli završiti stari ključevi.
— A kod koga bi bili, osim kod nas?
Ana nije odgovorila. On je ušao u stan i skinuo kaput.
— Ovo si napravila zbog moje majke?
— Jesam.
— Ozbiljno? — okrenuo se prema njoj. — Promijenila si brave da mama ne može ući?
— Upravo tako.
— Ona ionako nema ključ! Uvijek je zvonila!
— Sad sam sigurna da ga nema.
Bacio je torbu na pod.
— Shvaćaš li ti što radiš? To je moja majka!
— Shvaćam. Ali ovo je moj stan.
— Opet isto? — glas mu je postao glasniji. — Koliko ćeš još ponavljati tu rečenicu?
Ana je iz torbe izvadila mapu s dokumentima i položila je na stol.
— Pogledaj. Rješenje o nasljeđivanju. Izvadak iz zemljišne knjige. Stan glasi isključivo na mene. Ti u njemu nemaš nikakav vlasnički udio. Živiš ovdje zato što sam ti ja to dopustila.
Zgrabio je papire i preletio ih pogledom. Lice mu je problijedjelo.
— Znači, ti misliš da imaš pravo izbaciti moju majku?
— Da. I to sam pravo već iskoristila.
— Ne možeš to učiniti!
— Mogu. Zakon je na mojoj strani.
Tresnuo je dokumente natrag na stol.
— Dakle, tebi je zakon važniji od obitelji?
— Meni je važniji moj mir. Tvoja mi je majka pretvorila život u pakao. Dosta mi je šutnje i trpljenja.
— Mama nije učinila ništa loše!
— Uselila se bez pitanja. Ponaša se kao da je stan njezin. Govori da si ti dobro prošao jer si sa mnom dobio stan. Je li tebi to normalno?
Muž je zašutio i okrenuo se prema prozoru.
— Samo je htjela biti bliže sinu.
— Na moj račun. U mom stanu. Bez mog pristanka.
— Mogla si izdržati.
— Mogla sam. Ali ne želim.
Okrenuo se natrag prema njoj.
— I što sad da kažem mami? Da je moja žena promijenila brave i da je ne pušta u kuću?
— Reci joj istinu. Ili joj nemoj reći ništa. Meni je svejedno.
Time je razgovor završio. Zalupio je vratima spavaće sobe i nestao unutra. Ana je ostala u kuhinji. Skuhala je čaj i sjela pokraj prozora. Vani je snijeg padao bez prestanka.
Dva dana poslije zazvonio je telefon. Zvala je svekrva. Ana je vidjela ime na zaslonu i nije se javila. Poziv je preuzeo njezin muž.
— Sine, za sat vremena sam kod vas. Otvori mi vrata, ruke će mi biti pune.
— Mama, pričekaj… sad nije baš zgodno…
— Kako nije zgodno? Već sam u autobusu!
Zastao je, pogledao Anu. Ona je samo slegnula ramenima.
— Mama, bolje da danas ne dolaziš.
— Zašto? Pa rekla sam da se vraćam.
— Ana je promijenila brave.
S druge strane nastala je tišina.
— Što znači da je promijenila brave?
— Nove su. Tvoji ključevi više ne odgovaraju.
— A gdje su moje stvari?
— U spremištu.
Svekrva je nekoliko trenutaka šutjela, a onda joj se glas naglo zaoštrio.
— Reci toj nezahvalnici da svejedno dolazim! Uzet ću svoje stvari. I razgovarat ću s njom kako treba!
Muž je pogledao Anu. Ona je odmah odmahnula glavom.
— Mama, nemoj. Dođi neki drugi put.
— Kakav drugi put? Već sam na putu!
— Onda dođi. Ali Ana ti neće otvoriti vrata.
— To ćemo još vidjeti! Zvat ću policiju!
— Stan je njezin. I po papirima. Policija tu neće ništa napraviti.
Svekrva je opsovala i prekinula vezu. Muž je spustio telefon na stol.
— Jesi sad zadovoljna? — upitao je Anu.
— Nisam. Ali neću se ni svađati. Umorna sam.
Otprilike sat vremena kasnije oglasilo se zvono. Oštro, dugo, zapovjednički. Ana je prišla vratima i pogledala kroz špijunku. Pred vratima je stajala svekrva s dva velika kovčega.
— Otvaraj! — viknula je. — Znam da si unutra!
Ana nije rekla ništa.
— Čuješ li me? Odmah otvori!
Tišina.
Svekrva je ponovno pozvonila. Zatim je počela lupati dlanom po vratima.
— Jesi li ti potpuno poludjela? Ovo je dom moga sina! Otvori vrata!
Ana je stajala u hodniku i slušala.
