Samo što ih ne molim uvijek da ih nose gore. Ali odsad ćemo biti pošteniji. Svatko kupuje za sebe. Režije dijelimo napola, budući da Marko ovdje živi. Sredstva za čišćenje, hranu, internet — sve ćemo zapisivati. A vaši troškovi, Vesna Pavlovna, nemaju nikakve veze s našim kućanstvom.
Svekrva se uspravila kao da ju je netko bocnuo.
— Što bi to sad trebalo značiti?
— To znači da, ako Marko želi pomagati vama, neka to čini od svojeg dijela novca. Ne iz zajedničke blagajne i ne tako da se to poslije pokriva mojim uplatama.
— Kako se usuđuješ brojiti pomoć majci?
— Na isti način na koji ste vi maloprije prebrojavali moje bočice u kupaonici.
Kuhinju je progutala tišina. Čak je i Marko prestao disati onako glasno kao prije koju minutu.
Vesna Pavlovna dohvatila je torbu koju je ostavila na slobodnoj stolici.
— Marko, čuješ li ti kako ona razgovara s tvojom majkom?
— Mama…
— Nemoj mi tu mamakati! — oštro se okrenula prema sinu. — Jesi li ti muškarac ili što si? U vlastitom domu te postavljaju na mjesto!
Lana je lagano podignula obrve.
— U čijem domu?
Marko je problijedio. Ne dramatično, ali dovoljno da Lana primijeti. Primijetila je i Vesna Pavlovna, no tvrdoglavost joj nije dopuštala da stane.
— U obiteljskom domu! On živi ovdje!
— Živi — mirno je potvrdila Lana. — Ali stan je moje vlasništvo. To nije uvreda, nego činjenica. A kad smo već večeras odlučili govoriti bez uljepšavanja, nemojmo se praviti da se ovaj stan sam od sebe pojavio nakon vjenčanja.
Vesna Pavlovna stisnula je ručke torbe.
— Znači, sad ćeš mu time mahati pred nosom?
— Ne mašem ničim. Samo podsjećam gdje su granice. Došli ste u moj stan, sjeli za moj stol i počeli procjenjivati koliko sam korisna vašem sinu. Sada ja procjenjujem što je meni prihvatljivo.
Marko je prešao dlanom preko lica.
— Lana, dosta. Svi smo uzrujani.
— Ne, Marko. Uzrujana je bila tvoja majka kad me nazvala parazitom. Ja sam trenutačno potpuno mirna.
I bila je. U Lani je sve bilo hladno i posloženo, kao prije ozbiljnog razgovora s nekim neugodnim. Više nije imala potrebu opravdavati se. Osjećala je samo jasnoću. Kao da joj je netko skinuo težak pokrivač pod kojim je predugo sjedila i gušila se.
— Od danas — nastavila je — ne kupujem više hranu “za sve” ako se prethodno ne dogovorimo. Ne plaćam troškove tvojeg auta kad kažeš da ćemo se poslije poravnati. Ne podmirujem cijele režije zato što si ti zaboravio. I ne primam primjedbe od osobe koja ne sudjeluje u našim izdacima, ali se iz nekog razloga ponaša kao kućna revizija.
Vesna Pavlovna naglo je ustala.
— Idem kući. Ovo nemam namjeru slušati.
— U redu — rekla je Lana. — Vaše su stvari u hodniku.
Svekrva je pogledala sina. Očito je čekala da je zaustavi, da ženi kaže nešto grubo, da vrati stvari na staro. Ali Marko je šutio. Još je stajao kraj stola i gledao u račune kao da su tuđa pisma koja su mu slučajno završila u rukama.
— Marko, hoćeš li me otpratiti? — upitala je Vesna Pavlovna.
— Sad ću, mama.
— Ne sad, nego odmah.
Lana je uzela ključeve sa stola i s privjeska odvojila jedan ključ.
Marko se namrštio.
— Što to radiš?
— Uzimam natrag rezervni ključ koji si dao mami.
Vesna Pavlovna naglo je pritisnula torbu uz bok.
— To je za svaki slučaj!
— Taj slučaj je završio.
— Ja sam mu majka! Mogu doći sinu ako zatreba.
— Sinu možete. Ali ovo je moj stan. Bez moje suglasnosti ovamo više nitko ne ulazi.
Svekrvi se lice zacrvenjelo. Mrlje na obrazima postale su jarke i nepravilne. Zaronila je rukom u torbu, izvukla svežanj ključeva i bacila jedan na stol. Metal je kratko zazvonio o drvenu površinu.
— Evo ti. Uguši se u tom svom stanu.
— Ne dramatizirajte, Vesna Pavlovna. Samo ste vratili tuđi ključ.
Marko se trgnuo kao da će nešto prigovoriti, ali Lana ga je prva pogledala. I on je ostao nijem.
Kad su se vrata za svekrvom zatvorila, stanom se razlila neobična tišina. Marko je majku otpratio do dizala, a nakon nekoliko minuta vratio se i zatekao Lanu u kuhinji. Spremala je račune natrag u mapu. Pokreti su joj bili odmjereni i precizni. Nijedan se papir nije zgužvao.
— Zašto si morala tako? — pitao je.
Lana nije podignula pogled.
— Kako točno?
— Pred mamom. Mogli smo o tome razgovarati poslije.
— Ona je preda mnom govorila o meni. Zašto bih ja čekala neko prikladnije vrijeme?
— Samo se brine za mene.
Lana je zatvorila mapu i napokon pogledala muža.
— A ti? Za koga se ti brineš?
Nije odmah odgovorio. Protrljao je korijen nosa, otišao do prozora, pa se vratio. Nekad bi se Lana na taj prizor smekšala. Prišla bi mu, uhvatila ga za ruku i rekla da su oboje samo umorni. Ali sada u tome nije vidjela umor. Vidjela je naviku izbjegavanja odgovora.
— Ja te ne smatram parazitom — rekao je.
— Ali si dopustio da to bude izgovoreno.
— Nisam htio skandal.
— Pa si zato izabrao da se ponizi mene?
Marko se namrštio.
— Sve primaš previše osobno.
Lana se kratko nasmijala. Bez veselja. Samo joj je zrak izletio iz pluća u oštrom zvuku.
— Zgodna rečenica. Prvo netko šuti dok te razvlače, a onda kaže da pretjeruješ.
— Dobro, kriv sam. Je li dovoljno?
— Nije.
Pogledao ju je iznenađeno.
— Kako misliš, nije?
— Tako što jedno “kriv sam” ne mijenja ništa. Trebaju mi postupci.
Marko je sjeo za stol i odgurnuo majčin blok u stranu.
— Kakvi sad postupci?
— Od sutra stvarno plaćamo svatko svoj dio. Napravit ću popis obveznih troškova za stan. Polovicu podmiruješ ti. Hranu kupuješ sebi sam ili se unaprijed uključuješ u zajednički popis. Ako želiš pomagati majci, pomozi joj. Ali ne tako da ja poslije zatvaram rupe koje ostanu iza tvojih obećanja.
— Ti sad ozbiljno želiš da živimo kao cimeri?
— Ne. Želim shvatiti imamo li brak ili sustav u kojem ja besplatno održavam tuđu udobnost.
Marko je pritisnuo prste o ploču stola. Ne usne — prste. Toliko snažno da su mu zglobovi pobijeljeli.
— Ponižavaš me.
— Ne, Marko. Samo uklanjam onaj besplatni dio svoje brige koji ste ti i tvoja majka odlučili nazvati mojom drskošću.
Te su ga riječi pogodile ravno. Zašutio je.
Te noći legli su u isti krevet, ali među njima se kao ispriječila uska, nevidljiva pregrada. Marko se dugo vrtio, zatim otišao u kuhinju popiti vode. Lana je čula kako otvara ormarić, vadi čašu, pa se vraća. Prije bi ga upitala je li sve u redu. Ovaj put nije rekla ništa.
Ujutro je ustala ranije. Otvorila je bankovnu aplikaciju, pregledala posljednje transakcije i na list papira ispisala zajedničke troškove u obliku tablice. Nije unosila plaće, nije uspoređivala tko koliko može. Samo činjenice: režije, internet, hrana, kućne potrepštine, sitni popravci, dostava vode.
Kad je Marko ušao u kuhinju, popis ga je čekao na stolu.
— Što je ovo? — upitao je.
— Naš novi dogovor.
Uzeo je papir. Pogledom je preletio redove. Izraz lica mijenjao mu se polako: najprije nevjerica, zatim ljutnja, a onda nesigurnost.
— Stavila si čak i deterdžent?
— Jesam. Ne stvara se sam od sebe.
— Lana, ovo je smiješno.
— Smiješno je bilo jučer kad je tvoja majka zbrajala moje privatne kupnje. Danas je samo pošteno.
Spustio je list natrag na stol.
— Neću živjeti prema nekom papiru.
— Onda predloži svoje rješenje.
— Normalno rješenje je da zaboravimo jučerašnji razgovor.
Lana je sebi natočila kavu. Džezvu je stavila u sudoper, uzela šalicu u ruke i naslonila se bokom o rub stola.
— Ne.
Ta jedna kratka riječ djelovala je jače od dugog govora. Marko ju je pogledao kao da je prvi put shvatio da se ona više ne pogađa.
Sljedeći dani pokazali su se za njega neočekivano napornima.
Prije bi došao kući, otvorio hladnjak i uzeo što god mu se prohtjelo. Sada je na jednoj polici stajala posuda s naljepnicom “Lana”. Ne iz inata. Samo da ne bude zabune. Zajedničke namirnice bile su odvojene, ali bi se pojavile tek nakon što bi Marko uplatio svoj dio.
Prije bi usput dobacio:
— Trebam svratiti kupiti nešto za auto, vratit ću ti poslije.
A Lana bi platila jer je tako bilo jednostavnije. Sada bi odgovorila:
— To je tvoj auto. Riješi sam.
Prije je Vesna Pavlovna mogla navečer nazvati i reći:
— Sutra ću svratiti do vas, dosadno mi je doma.
Sada je Lana mirno pitala:
— Hoće li Marko biti kod kuće?
