— Teta je sva u ranama od ležanja. Jučer smo ih vidjele kad smo zavirile k njoj.
— Kakvim ranama?! — Lana je imala osjećaj da joj se pod nogama odjednom otvorila praznina. — Nema nikakve dekubituse! Svaki je dan mažem, okrećem je, pazim…
— Samo ti nastavi lagati — odbrusila je Vesna Petrovna i već krenula prema sobi u kojoj je ležala bolesnica. — Sad ću ja sama pogledati.
Lana je pošla za njom gotovo trčeći. Ana Ivanovna ležala je u krevetu, blijeda kao plahta, zatvorenih kapaka. Disala je teško, uz tiho, hrapavo zviždanje. Vesna Petrovna prišla joj je bez imalo nježnosti, strgnula pokrivač s nje i podignula joj spavaćicu.
— Evo! Što sam rekla?! Vidiš?! — prstom je pokazala prema leđima svoje sestre.
Lana se nagnula. Da, koža je ondje bila malo crvena — sićušna mrlja, ne veća od kovanice. Ali to nije bila rana. Nije bio dekubitus. Obično nadraženje od dugog ležanja. Baš to mjesto mazala je kremom svakoga dana…
— To nije dekubitus — izgovorila je tiše, pokušavajući ostati mirna. — Samo je koža…
— Šuti! — zaurlala je Vesna Petrovna. — Misliš da ja ne znam kako to počinje? Dvadeset sam godina radila kao medicinska sestra! Ti si moju sestru dovela do ovoga! Namjerno!
— Jeste li vi normalne? — Lana je ustuknula. Prsti su joj drhtali. — Sve činim za nju. Sve što mogu!
— Da nazovemo Marka? — ubacila se Marta, vraćajući se iz kuhinje još uvijek punih usta. — Neka čuje kako se njegova žena ponaša.
— Odmah ga zovem! — Vesna Petrovna već je izvlačila mobitel.
Lana je ostala stajati nasred sobe, osjećajući kako joj se u prsima sve steže u tvrd, bolan čvor. Bilo je to nepravedno. Okrutno. Dala je posljednje atome snage, zaboravila na sebe, na vlastiti život, na san, na mir — i za nagradu dobila optužbe. Poniženje.
Ana Ivanovna tada je otvorila oči. Pogled joj je bio mutan i upaljen.
— Vesna? — prošaptala je. — Došla si?
— Tu sam, dušice moja, tu sam — Vesna Petrovna odmah je sjela na rub kreveta i u istom trenutku promijenila glas; bijes je zamijenila sladunjava zabrinutost. — Ne brini. Sve vidimo. Sve nam je jasno.
Starica je polako okrenula glavu prema Lani. U njezinu se pogledu pojavilo nešto čudno… gotovo zlurado. Sitna iskra zadovoljstva, jedva primjetna, ali dovoljno jasna.
— Ona… ona loše… — promuklo je izustila Ana Ivanovna. — Zaboravlja… lijekove…
— To nije istina! — otelo se Lani. — Uvijek ih dajem na vrijeme! Uvijek!
— Ne deri se na bolesnu ženu! — Vesna Petrovna skočila je na noge. — Još ćeš se i izvikivati na nju! Marko! Marko, čuješ li me?!
Već je govorila u slušalicu. Lana je začula prigušen mužev glas, ali riječi nije mogla razabrati.
— Smjesta se vrati kući! — nastavila je Vesna Petrovna. — Majka ti je u užasnom stanju! A ova… ova je potpuno izgubila savjest!
Razgovor je potrajao nekoliko minuta. Za to vrijeme Marta je stajala na vratima i zurila u Lanu s osmijehom koji se jedva trudila sakriti. U očima joj se vidjelo otvoreno uživanje: netko drugi pati, netko je gurnut u jamu, a ona stoji iznad njega i grije se na tuđoj nesreći.
— Marko dolazi — objavila je Vesna Petrovna kad je spremila mobitel. — I razgovarat ćemo s njim. Ozbiljno. Jer ovako se više ne može!
— Tko ste vi da tako upadate i zapovijedate?! — Lana je osjetila kako u njoj nešto puca. — Ovo je moj dom! Moja obitelj! Kakvo pravo imate…
— Pravo?! — Vesna Petrovna se gotovo napuhala od uvrijeđenosti. — Imam pravo zaštititi svoju sestru! A ti… tko si ti uopće? Samo žena. Došla si lako, lako ćeš i otići.
— Mama je u pravu — kimnula je Marta, oblizujući prste. — Uostalom, nije mi jasno po kojoj osnovi ti ovdje glumiš gazdaricu. Stan je Markov. A i majka je njegova.
Lana je sjela na stolicu. Više nije imala snage prepirati se. A i čemu? One su već donijele presudu. Složile su svoju verziju događaja i ništa je nije moglo promijeniti.
Vani je zima i dalje trajala, neumoljiva i ledena. Snijeg je padao bez predaha, zatrpavao dvorišta, automobile i klupe. Svijet je postajao bijel, gotovo čist… ali u tom stanu vladala je sasvim druga boja. Siva. Teška. Tamna.
Vrata su se naglo zalupila — Marko se vratio. Lana je podignula pogled i susrela se s njegovim očima. U njima nije bilo sumnje. On je već odlučio da je kriva.
Skinuo je kaput i bacio ga u stranu, ne udostojivši je ni pogleda. Otišao je ravno do majčina kreveta i nagnuo se nad nju.
— Kako si, mama?
— Loše, sine — zajecala je Ana Ivanovna. — Jako loše… Ne hrani me… ni vode mi ne daje…
— Što?! — Lana je skočila sa stolice. — To je besmislica! Jučer sam joj skuhala juhu!
— Kakvu juhu? — frknula je Vesna Petrovna. — Od kocke, je li? Sama kemija. Bolesniku se takvo što ne daje!
— Marko, ti znaš… — Lana je pokušala prići bliže, ali muž ju je zaustavio pogledom. Hladnim. Tuđim.
— Znam — rekao je polako. — Znam da si se u posljednje vrijeme nekako promijenila. Postala si gruba. Ne slušaš me. A jučer si mi se još i izderala u lice.
— Nisam se derala! Samo sam rekla istinu!
— Istinu? — Marko se uspravio i okrenuo prema njoj.
