— Kakvu to istinu? Da ti je moja majka na grbači? Da si umorna? A tko nije umoran, Lana? Misliš da ja nisam? Svaki dan crnčim, donosim novac u kuću!
— A što ja radim?! — glas joj je zadrhtao. — Sjedim ovdje kao sluškinja! Danju i noću! Ne mogu ni izaći kamo hoću!
— Onda ćemo uzeti njegovateljicu — hladno je odvratio Marko. — Ako ti je već toliko teško.
— Nije stvar u njegovateljici! — Lana je osjetila kako joj se suze penju u grlo, ali ih je progutala. Ne sada. Ne pred njima. — Stvar je u tome što me ti ne čuješ. Što me više uopće ne vidiš.
— Bože moj, opet te ženske drame — odmahnuo je rukom Marko. — Vesna Petrovna, možete li vi ostati s majkom?
— Naravno — nasmiješila se Vesna Petrovna pobjednički. — Marta i ja ćemo ostati. Pobrinut ćemo se za nju kako treba.
— Odlično. — Marko je krenuo prema vratima. — A ti, Lana, spakiraj se. Otiđi svojoj majci na nekoliko dana. Odmori se.
Lana se ukočila.
To nije bio odmor. To je bilo protjerivanje. Blago izgovoreno, umotano u privid brige, ali ipak protjerivanje.
— Izbacuješ me?
— Dajem ti predah — nije se čak ni okrenuo. — Ili bi radije ostala ovdje i nastavila praviti scene?
Iza njezinih leđa Marta se tiho zakikotala. Vesna Petrovna udobno se smjestila u naslonjač pokraj Ane Ivanovne, kao kraljica koja je upravo zauzela svoje prijestolje. Starica je ležala zatvorenih očiju, ali Lana je primijetila kako joj se kut usana jedva primjetno podigao.
Bio je to osmijeh zadovoljstva.
I tada je u Lani nešto kliknulo.
Nije pukla. Ne. Upravo suprotno — sve se u njoj posložilo na svoje mjesto.
— Znaš što, Marko — rekla je tiho, ali neobično jasno. — Otići ću. Stvarno hoću. Samo ne na nekoliko dana.
On se napokon okrenuo. Na licu mu se pojavilo iznenađenje.
— Molim?
— Rekla sam da odlazim zauvijek. — Riječi su same izlazile iz nje, kao da ih izgovara netko drugi. — Dvadeset i tri godine živjela sam s tobom. Trpjela sam tvoju majku, koja me mrzi od prvog dana. Trpjela sam to što dođeš kući i ne padne ti na pamet ni obično hvala. Trpjela sam da sam ti poput komada namještaja. Praktična. Uvijek dostupna. I besplatna.
— Jesi li ti poludjela? — Marko je zakoračio prema njoj. — Jesi li sasvim izgubila razum?
— Nisam — Lana je polako odmahnula glavom. — Upravo suprotno. Prvi put nakon dugo vremena vidim sve potpuno jasno. Dosta mi je toga da budem nevidljiva. Dosta mi je da za sve budem kriva ja. Njegujte svoju majku sami. Svi ste tako divni, tako brižni — pa pokažite onda što znate.
— Lana, dođi sebi! — Vesna Petrovna skočila je na noge. — Ti si mu žena! Imaš obveze!
— I on ih je imao — Lana je pokazala prema mužu. — Voljeti. Poštovati. Čuvati. Gdje je nestalo sve to?
Markovo lice pocrvenjelo je od bijesa. Prsti su mu se stisnuli u šake.
— Požalit ćeš — procijedio je kroz zube. — Još ćeš dopuzati natrag. Kamo ćeš uopće? Nemaš ništa!
— Otići ću mami. Zatim ću naći posao. Unajmit ću sobu. — Lana je ušla u spavaću sobu i iz ormara izvukla staru torbu. — A poslije ćemo vidjeti.
Pakirala je brzo, bez razmišljanja. Samo ono nužno — dokumente, nekoliko džempera, donje rublje. Ruke joj se nisu tresle. Srce joj je kucalo mirno, ujednačeno. Preplavio ju je čudan spokoj, kao da je nakon duge bolesti popustila vrućica pa je napokon mogla udahnuti punim plućima.
Marko je stajao na pragu spavaće sobe. Promatrao ju je i šutio. U očima mu je na trenutak zatreperilo nešto nalik zbunjenosti — očito nije očekivao ovakav rasplet.
— Govoriš ozbiljno? — upitao je tiše.
Lana je zakopčala torbu. Pogledala ga je dugo, pažljivo. Tražila je na tom licu onog mladog dečka s tržnice, onoga koji joj je nekada obećao da će je štititi.
Nije ga pronašla.
Pred njom je stajao nepoznat muškarac. Umoran, ljutit, s očima u kojima se odavno ugasila toplina.
— Ozbiljnije ne mogu — odgovorila je.
Prošla je pokraj njega, pokraj pobjedonosnog pogleda Vesne Petrovne i Martine podrugljive grimase. Zastala je tek kraj kreveta svoje svekrve. Ana Ivanovna otvorila je oči.
— Zbogom — rekla je Lana. — Ozdravite.
U staričinim očima bljesnuo je strah. Kao da je tek tada shvatila što je učinila.
Lana je izašla iz stana.
U stubištu je bilo hladno; prozor nije dobro prianjao pa je vjetar slobodno prolazio između katova. Navukla je kaput čvršće oko sebe, primila torbu i krenula niz stepenice.
Vani je zima i dalje trajala. Snijeg joj je škripao pod čizmama, a mraz je štipao obraze. Ipak, Lani nije bilo hladno. Negdje duboko u njoj širilo se nešto novo, nepoznato — lakoća, možda. Ili sloboda.
Hodala je kroz zasniježeno dvorište i sa svakim korakom prošlost je ostajala sve dalje iza nje. Ondje, u tom stanu. Među tim ljudima.
Pred njom je čekalo nepoznato.
Strašno, da. Ali prvi put nakon dugo vremena činilo se ispravno.
Lana se nasmiješila.
Prvi put nakon mnogo mjeseci.
I nastavila je hodati prema bijeloj zimskoj daljini — onamo gdje počinje neki novi život.
