— Mogu — odgovorila sam bez podizanja glasa. — Ja sam vlasnica. I u svojoj tvrtki nisam dužna podnositi bezobrazluk. Gospođo Ivana, molim vas, pripremite otkaz. Neka bude navedeno: teška povreda radne discipline i ponavljano kršenje pravila ophođenja s kupcima.
— Razumijem — kratko je kimnula voditeljica. — Riješit ću to još danas.
— Ali ispričala sam se! — Petra mi je prišla korak bliže, a glas joj je zadrhtao. — Molim vas, dajte mi još jednu priliku! Nikad više, stvarno nikad! Kunem se!
Pogledala sam je ravno u oči.
— Ne morate se zaklinjati. Ni moliti. U posljednjih šest mjeseci dobili ste tri pisane opomene. Prilike su vam već pružene. I to više puta. Niste ih iskoristili. Nastavili ste ponižavati ljude. Sada snosite posljedice vlastitih postupaka.
— Mrzim vas! — viknula je Petra, a kroz njezin glas probila je čista, neobuzdana zloba. — Vi ste samo zlobna, osvetoljubiva starica! Namjerno ste došli ovamo da mi smjestite!
Ivana je zakoračila naprijed i čvrsto je uhvatila za lakat.
— Petra, odmah prestanite govoriti i otiđite u pomoćnu prostoriju. Uzmite svoje stvari i napustite lokal. Odmah. Obračun ću vam sutra uplatiti na račun.
Petra je istrgnula ruku, zgrabila torbu ispod pulta, strgnula pločicu s imenom s prsiju, bacila je na pod i izjurila iz prodajnog prostora. Vrata su se za njom zalupila tolikom silinom da je staklo u izlogu zadrhtalo. U trgovini smo ostale samo voditeljica i ja.
— Oprostite, gospođo Ana — rekla je Ivana, a glas joj više nije bio siguran. — Ovo je moja odgovornost. Trebala sam je otpustiti mnogo ranije. Iznevjerila sam vas.
— Nemojte se sada mučiti time — odgovorila sam. — Najvažnije je da je stvar riješena. Možete li pronaći zamjenu?
— Mogu, naravno. Već imam jednu ženu u vidu. Ima četrdeset dvije godine, radila je u sličnom butiku, iskusna je, pristojna, bez umišljenosti i s izvrsnim preporukama.
— Odlično. Zaposlite je što prije. I molim vas, održite sastanak s ostatkom osoblja. Objasnite im bez ikakve dvojbe: poštovanje prema kupcima nije lijepa fraza za zidni plakat. To je temelj našeg poslovanja. Nije važno koliko netko ima godina, kako je odjeven ni koliko novca nosi u novčaniku. Svaki kupac zaslužuje pažnju, ljubaznost i dostojnu uslugu. To je pravilo od kojeg nema odstupanja.
— Shvaćam — rekla je Ivana i ponovno kimnula. — Razgovarat ću s njima. Još večeras, nakon zatvaranja.
— Hvala. I još nešto. — Izvadila sam posjetnicu iz džepa i pružila joj je. — Ako se pojavi bilo kakav problem, nazovite me izravno. U bilo koje doba. Od sada ću svraćati u butik jednom tjedno. Nenajavljeno. Želim vidjeti kako stvari doista funkcioniraju.
Voditeljica je uzela posjetnicu, pogledala je pažljivo, a zatim je spremila u džep sakoa.
— U redu. Bit ću dostupna. A što se tiče haljine, gospođo Ana? Jeste li zadovoljni kupnjom?
Nasmiješila sam se.
— Haljina je izvrsna. Kvalitetna je. Nosit ću je s užitkom.
— Drago mi je to čuti. Ako vam išta zatreba, slobodno se javite.
Pozdravila sam se s Ivanom i izašla iz butika. Vani je bilo hladno, puhao je oštar vjetar, a snijeg mi je udarao u lice. Došla sam do automobila, otvorila vrata, sjela za volan i odložila vrećicu na suvozačevo sjedalo. Pokrenula sam motor i uključila grijanje. Zatim sam iz torbe izvadila mobitel i Ivani napisala kratku poruku: „Hvala na brzoj reakciji. Očekujem izvješće o novoj zaposlenici.” Pritisnula sam slanje i spremila telefon.
Oko 180.000 eura štedjela sam dvadeset godina. Tu zgradu nisam kupila samo radi zarade. Kupila sam je kako bih imala mjesto na kojem me se poštuje. Mjesto gdje nitko ne procjenjuje čovjeka prema datumu rođenja u osobnoj iskaznici. Petra je mislila da me godine čine slabom. Pogriješila je. Poštovanje se ne može isprositi. Ono se može samo zaslužiti.
A vi — branite li svoje dostojanstvo kada vas netko pokuša poniziti ili radije prešutite kako ne biste izazvali sukob?
