“Bako, hoćete da vas otpratim do izlaza?” podrugljivo je dobacila prodavačica, ne sluteći da stoji pred vlasnicom butika

Sramotno nadmeno ponašanje budi bijesnu odlučnost.
Priče

— U vašim godinama i djedica dobro dođe, samo neka plaća.

Nisam joj uzvratila. Samo sam je mirno promatrala i čekala da provuče naplatu. Ruke su mi bile posve mirne, glas mi nije zadrhtao. Znala sam da će se za koju minutu njezina nadmenost sudariti s nečim mnogo tvrđim od vlastitih predrasuda.

— Dobro, da vidimo — rekla je Sara i gurnula karticu u terminal. — Sad ćemo saznati ima li na njoj novca ili je to samo komad plastike za pokazivanje. Danas se takve kartice mogu kupiti i na kiosku.

Uređaj je kratko zapištao. Transakcija je prošla.

Sara je izvukla karticu i spustila pogled na potvrdu. Lice joj se iskrivilo kao da je upravo zagrizla krišku limuna.

— Izvolite — promrmljala je, pružajući mi karticu i račun. — Presvucite se. Spakirat ću vam haljinu.

Vratila sam se u kabinu, skinula haljinu i ponovno odjenula svoju odjeću. Kad sam izašla, vrećica s logotipom butika već je stajala na pultu. Sara se nije ni potrudila nasmiješiti, a kamoli zahvaliti na kupnji.

— Evo, uzmite — gurnula je paket prema meni preko pulta. — I navratite opet, ako vam mirovina dopusti. Ili ako djedica bude darežljiv.

Primila sam vrećicu, ali nisam odmah krenula. Pogledala sam djevojku ravno u lice.

— Sara — rekla sam tiho. — Koliko dugo radite ovdje?

Namrštila se i prekrižila ruke na prsima.

— A što se to vas tiče?

— Zanima me.

— Tri godine, kad već morate znati — odbrusila je. — Tri godine stojim u ovom butiku. I što sad?

— Dakle, tri godine — kimnula sam. — Razumijem. A znate li tko je vlasnik ovog mjesta?

Sara je napravila grimasu, kao da joj je i samo pitanje išlo na živce.

— Naravno da znam. Prije je vlasnica bila gospođa Maja. Poslije je butik prodala nekome. Novu vlasnicu nikad nisam vidjela. Sve vodi Ivana Petrović, upraviteljica. Zašto vas to uopće zanima?

— Gdje je sada gospođa Ivana? — upitala sam.

— U skladištu. Pregledava robu koja je stigla. Što, želite se žaliti? — podrugljivo se nasmiješila. — Na što biste se točno žalili? Nisam vam ništa loše napravila. Prodala sam vam haljinu, naplatila je, sve po pravilima.

— Molim vas, pozovite je.

— A zašto vam treba upraviteljica? — Sara je zakolutala očima. — Ivana je zauzeta. Ima pametnijeg posla nego razgovarati sa svakom bakicom koja se osjeti uvrijeđeno.

— Ipak je pozovite.

Frknula je, ali je izvukla mobitel i nazvala.

— Ivana, jedna klijentica traži da razgovara s tobom. Da, odmah. Možeš doći? Stoji ovdje i ne namjerava otići. Da, u prodajnom prostoru. Dobro.

Prekinula je poziv i pogledala me izazivački.

— Sad će doći. Samo gubite vrijeme. Ništa takvo nisam rekla. Uostalom, ja sam uvijek ljubazna. Pitajte druge kupce.

Šutjela sam. Stajala sam pokraj pulta, s vrećicom u ruci, i gledala kroz izlog. Vani je padao snijeg, ljudi su žurili za svojim obvezama. Običan zimski dan. Običan butik. A ipak, za nekoliko trenutaka, sve će se u njemu promijeniti.

Nakon otprilike minute iz stražnje prostorije izašla je žena od četrdesetak i nešto godina, u urednom sivom kostimu, s mapom pod rukom i umorom na licu. Ivana Petrović. Upraviteljica.

Vidjele smo se samo jednom, prije mjesec dana, kad sam potpisivala ugovor o kupnji butika. Nije me prepoznala. Tada sam nosila naočale, kosu strogo skupljenu u punđu i tamno poslovno odijelo. Sada sam imala raspuštenu kosu, traperice, mekan pulover i laganu šminku. Izgledala sam kao posve druga žena.

— Dobar dan — rekla je Ivana pristojno, premda s oprezom u glasu. — Kako vam mogu pomoći?

— Dobar dan — odgovorila sam. — Recite mi, molim vas, obraća li se Sara uvijek ovako kupcima?

Upraviteljica se namrštila i brzo pogledala prema prodavačici.

— Što se dogodilo? Sara, je li bilo problema?

— Nikakvih problema! — planula je Sara. — Normalno sam razgovarala s njom! Ona samo traži razlog za prigovor!

— Nazvala me bakicom — rekla sam mirno, ne skidajući pogled s Ivane. — Ponudila se da me isprati do izlaza, a za takav stav imala je, kako je jasno dala do znanja, svoje objašnjenje.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana