“Bako, hoćete da vas otpratim do izlaza?” podrugljivo je dobacila prodavačica, ne sluteći da stoji pred vlasnicom butika

Sramotno nadmeno ponašanje budi bijesnu odlučnost.
Priče

Naime, po Sarinu sudu, ja uopće nisam bila osoba koja bi trebala ulaziti u takav butik. Predložila mi je da odem na tržnicu. Rekla je kako joj samo uzalud oduzimam vrijeme. Pitala me namjeravam li možda plaćati u ratama od mirovine ili su se unuke skupile pa mi dale novac. Još je natuknula da vjerojatno imam nekog „šećernog djedicu” koji mi financira hirove. A na kraju je dodala kako bore na vratu nisu nimalo laskave i da žena mojih godina ne bi trebala nositi haljinu s izrezom.

Ivana je problijedjela. Mapu koju je držala stisnula je toliko snažno da su joj zglobovi prstiju pobijeljeli.

— Sara — izgovorila je tiho, ali svaka joj je riječ bila oštra i jasna. — Je li to istina?

— Ona sve napuhuje! — ciknula je prodavačica. — Samo sam se malo našalila! Kod nas je atmosfera opuštena, zar ne? Ja tako razgovaram s kupcima, nitko se nikad ne vrijeđa!

— Šala o mirovini i „šećernom djedici”? — Ivana je stisnula usnice u tanku crtu. — Sara, već smo razgovarale o vašem načinu obraćanja kupcima. U posljednjih šest mjeseci dobili ste tri pisane opomene. Takvo ponašanje potpuno je neprihvatljivo.

— Ma dajte, molim vas! — odmahnula je Sara rukom. — Pa kupila je haljinu! Platila je šesto osamdeset eura! Znači da je sve u redu, nije li?

— U redu? — Iz torbe sam izvadila osobnu iskaznicu i vlasnički list. Otvorila sam dokumente i položila ih na pult pred Ivanu. — Molim vas, dobro pogledajte.

Upraviteljica je uzela papire. Najprije je otvorila vlasnički list, zatim ga pažljivo pročitala. Boja joj je još više nestala s lica. Pogledala je mene, pa opet dokumente, pa ponovno mene.

— Bože moj — prošaptala je. — Ana Viktorovna… Oprostite mi. Nisam vas odmah prepoznala. Vi ste… promijenili ste se. Mislim, izgledate mlađe… jednostavnije… drukčije.

Sara je razrogačila oči.

— Što? Tko je ona?

— To je Ana Viktorovna Sokolova — rekla je Ivana polako, kao da joj svaka riječ teško prelazi preko usana. — Vlasnica ovog butika i cijele zgrade. Prije mjesec dana otkupila je sve za sto osamdeset tisuća eura. U cijelosti. Zgradu, posao, robu, apsolutno sve. A ti si je upravo nazvala bakicom. I rekla da ima „šećernog djedicu”.

Nastala je tišina.

Sara je stajala otvorenih usta. Lice joj je najprije postalo bijelo, zatim žarko crveno, a potom opet blijedo kao zid. Ustuknula je prema zidu i uhvatila se za pult, kao da će izgubiti ravnotežu.

— Ja… ja nisam znala — promucala je. — Nisam vidjela… Oprostite, mislila sam…

— Mislili ste da smijete biti bezobrazni prema starijim ženama — dovršila sam umjesto nje. — Zato što, po vašem mišljenju, ne zaslužuju poštovanje. Zato što navodno nemaju novca. Zato što su stare. Zato što im je mjesto na tržnici, a ne u butiku.

— Ne! Nisam to htjela reći! — Sara se uhvatila za glavu. — Ja samo… nisam razmišljala! Bila je to šala!

— Šala — ponovila sam. — Dakle, ponižavanje čovjeka za vas je šala. Jasno. Ivana, koliku plaću prima Sara?

— Šesto pedeset eura mjesečno — tiho je odgovorila upraviteljica.

— Za što točno?

— Za rad s kupcima. Savjetovanje, prodaju, izdavanje računa i zaključivanje kupnji.

— I kako ona obavlja taj posao? Dobro?

Ivana je na trenutak zašutjela. Pogled joj je pao prema podu.

— Ne — priznala je napokon. — Iskreno, ne. Imali smo pritužbi. Nekoliko puta tijekom prošle godine. Ljudi su govorili da je Sara gruba, ohola, da se prema njima odnosi svisoka. Bilo je i situacija u kojima su kupci otišli ne kupivši ništa upravo zbog njezina ponašanja.

— Zašto je niste otpustili ranije?

— Htjela sam — uzdahnula je Ivana. — Ali bojala sam se da ćemo ostati bez prodavačice. U našoj je niši teško pronaći dobrog i iskusnog zaposlenika. Nadala sam se da će se Sara popraviti. Upozoravala sam je, razgovarala s njom, davala joj prilike.

— Nije se popravila — mirno sam zaključila. — Onda je vrijeme za odluku. Sara, otpušteni ste. Od danas. Dobit ćete obračun i možete otići.

Prodavačica se objema rukama uhvatila za rub pulta.

— Vi ne možete… — započela je, ali joj je glas zapeo u grlu.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana