— Ne možete tako! — izletjelo je iz nje, napokon punim glasom. — Tri godine radim ovdje! Imam staž! Imam svoja prava!
— Mogu — odvratila sam bez povišenog tona. — Ja sam vlasnica. I u vlastitom poslu nisam dužna trpjeti bezobrazluk. Ivana, molim vas, pripremite dokumentaciju za otkaz. Zbog teške povrede radne discipline i ponovljenog neprimjerenog ponašanja prema kupcima.
— Razumijem — kratko je kimnula upraviteljica. — Riješit ću to još danas.
— Ali ispričala sam se! — Sara je napravila korak prema meni, a glas joj se tresao. — Dajte mi još jednu priliku! Nikad više neću, kunem se!
Pogledala sam je ravno u oči.
— Zakletve nisu potrebne. Ni molbe. U posljednjih šest mjeseci dobili ste tri pisane opomene. Prilike ste imali. I to više njih. Niste ih iskoristili. Nastavili ste ponižavati ljude koji su ulazili u ovu trgovinu. Sada snosite posljedice vlastitih odluka.
— Mrzim vas! — planula je Sara, i tek se tada u njezinu glasu čula prava, neobuzdana zloba. — Vi ste samo osvetoljubiva, zla starica! Namjerno ste došli ovamo da mi smjestite!
Ivana je istupila naprijed i čvrsto je uhvatila za lakat.
— Sara, dosta. Odmah prestanite govoriti i pođite u pomoćnu prostoriju. Uzmite svoje stvari i napustite lokal. Odmah. Obračun plaće bit će vam uplaćen sutra na karticu.
Prodavačica je istrgnula ruku, zgrabila torbu ispod pulta, strgnula bedž s bluze, bacila ga na pod i gotovo potrčala prema izlazu. Vrata su za njom toliko snažno zalupila da je staklo u izlogu zadrhtalo. U prodajnom prostoru ostale smo samo upraviteljica i ja.
— Oprostite, Ana — rekla je Ivana tiše, a glas joj je bio nesiguran. — Ovo je moja odgovornost. Trebala sam je otpustiti puno ranije. Iznevjerila sam vas.
— Nemojte se sada lomiti oko toga — odgovorila sam. — Važno je da je problem riješen. Možete li brzo pronaći zamjenu?
— Mogu. Zapravo, već imam jednu osobu na umu. Žena ima četrdeset dvije godine, radila je u sličnom butiku, iskusna je, pristojna, nema umišljenosti i ima izvrsne preporuke.
— Odlično. Zaposlite je što prije. I, molim vas, održite sastanak s ostatkom osoblja. Svima jasno objasnite jedno: poštovanje prema kupcima nije ukrasna fraza. To je temelj našeg poslovanja. Nije važno koliko netko ima godina, kakvu odjeću nosi ni koliko novca ima u novčaniku. Svaka osoba koja prijeđe ovaj prag zaslužuje pažnju, uljudnost i dostojnu uslugu. To mora biti pravilo bez iznimke.
— Shvaćam — rekla je Ivana i ponovno kimnula. — Razgovarat ću s njima već danas, nakon zatvaranja.
— Hvala. I još nešto. — Izvadila sam posjetnicu iz džepa i pružila joj je. — Ako se pojavi bilo kakav problem, zovite mene izravno. U bilo koje doba. Od sada ću dolaziti u butik jednom tjedno. Nenajavljeno. Želim vidjeti kako stvari doista funkcioniraju.
Upraviteljica je uzela posjetnicu, nekoliko trenutaka gledala u nju, a zatim je pažljivo spremila u unutarnji džep sakoa.
— U redu. Bit ću dostupna. A haljina, Ana? Jeste li zadovoljni kupnjom?
Nasmiješila sam se.
— Haljina je izvrsna. Lijepo je krojena i kvalitetna. Nosit ću je s veseljem.
— Drago mi je to čuti. Ako vam bilo što zatreba, samo se javite.
Pozdravila sam se s Ivanom i izašla iz butika. Vani me dočekala studen; oštar vjetar nosio je snijeg ravno u lice. Došla sam do automobila, otvorila vrata, sjela za volan i položila vrećicu na suvozačko sjedalo. Pokrenula sam motor i uključila grijanje. Iz torbe sam izvadila mobitel i Ivani napisala kratku poruku: “Hvala na brzoj reakciji. Očekujem izvještaj o novoj zaposlenici.” Pritisnula sam slanje i spremila telefon.
Sto osamdeset tisuća eura štedjela sam punih dvadeset godina. Tu zgradu nisam kupila samo zbog zarade. Kupila sam je zato da imam mjesto na kojem će me poštovati. Mjesto na kojem nitko neće prosuđivati čovjeka prema datumu rođenja u osobnoj iskaznici. Sara je mislila da me godine čine slabom. Prevarila se. Poštovanje se ne može izmoliti. Ono se može samo zaslužiti.
A vi — branite li svoje dostojanstvo kad vas netko pokuša poniziti, ili radije šutite kako ne biste izazvali sukob?
