Iz porculanskih šalica dizala se tek tanka, nježna para; u cijeloj kuhinji činilo se da je upravo ona jedino što je još živo i iskreno.
Ana je pričekala trenutak u kojem je Vesna napokon zastala kako bi udahnula. Tada je podigla pogled i ravno joj se zagledala u oči. Tišina se razvukla preko stola. Svekrva je shvatila da njezino uvjeravanje ne prodire kamo je namjeravala, pa joj je glas odjednom dobio tvrđu, metalnu nijansu.
— Anice, Marku je sada teško. On se traži. Ti si ta koja bi ga trebala poduprijeti, razumjeti u kakvom je stanju…
Ta rečenica, izgovorena tim slatkastim tonom, u Ani je nešto okinula. Vrlo polako, gotovo pretjerano pažljivo, spustila je kuhalo na podložak. Suhi, oštri udar plastike o površinu presjekao je kuhinjsku tišinu poput pucnja.
Zatim se okrenula. S njezina lica nestao je i posljednji trag gostoljubivosti. Pogled joj je bio miran, ravan i leden, prikovan za svekrvu. Marko je nagonski uvukao glavu među ramena; osjetio je kako se zrak u prostoriji promijenio.
— Vesna, molim vas, nemojte mi se obraćati tim umanjenicama — rekla je Ana ujednačenim glasom, bez ijedne vidljive emocije, što je zvučalo još opasnije. — Vaš sin ima četrdeset godina. On nije zalutalo štene koje treba pronaći, spasiti i tetošiti.
Sve što sam imala reći, rekla sam mu vrlo jasno, i to bez vaših uzdaha i zaobilaznih poruka. Sutra ide na razgovor za bilo kakav posao — bilo kakav, pa makar nosio kutije ili razvozio pakete — ili pakira svoje stvari i seli se k vama da se ondje nastavi tražiti.
S Vesnina lica spala je krinka suosjećanja. Ispod nje se pokazao tvrd, ogorčen izraz. Uspravila se na stolcu, kao da je odjednom narasla i zauzela sav prostor oko sebe.
— Kako se ti usuđuješ…
— Upravo tako — presjekla ju je Ana, ne povisivši glas ni za nijansu. Prišla je stolu i oslonila vrhove prstiju o njegov rub. — Vi ste ga odgojili takvim, pa izvolite sada snositi posljedice. Ja sam se udala za muškarca, za partnera, a ne za rizični projekt u koji se neprestano ulaže, bez ikakve nade da će se išta vratiti. Na mojim leđima više nema mjesta za balast.
Riječ „balast” ostala je visjeti u zraku. Marko se trgnuo kao da ga je netko udario, pa se napokon oglasio.
— Ana, kako možeš tako govoriti… pred mamom…
No nijedna od dvije žene nije ni pogledala prema njemu. Njihov se sukob već otvorio, a njegovo slabašno mrmljanje bilo je tek šum u pozadini.
— Oduvijek sam znala da nemaš srca — prosiktala je Vesna, suzivši oči. — U glavi ti je samo kalkulator. Novac, novac, novac… A duša? Ti nemaš pojma što znači stvaralačko sagorijevanje! To nije lijenost! To je kad čovjek da sve od sebe poslu, pa mu treba vrijeme da se napuni, obnovi, ponovno sastavi! A ti njemu mašeš razgovorima za posao! Hoćeš da genij razvozi pizze?!
Ana se kratko nasmijala, gotovo bez zvuka. Taj smijeh bio je strašniji od vike.
— Genij? Vesna, nemojte me nasmijavati. Vaš sin nema profinjenu, osjetljivu dušu, nego debeli sloj infantilnosti koji ste vi brižno njegovali punih četrdeset godina. Od djetinjstva ste trčali za njim s kolačima, otpuhivali s njega svaku mrvicu prašine i ponavljali mu kako je poseban, neshvaćen, drugačiji od svih. Tako je i odrastao: potpuno uvjeren u vlastitu iznimnost, iako je ničim ne može potkrijepiti osim dubokim uzdasima nad hladnom kavom. Njegovo „sagorijevanje” počelo je točno onog dana kad se od njega zatražilo da preuzme odgovornost.
Svaka njezina riječ padala je odmjereno i precizno, kao udarac koji ne promašuje. Ana nije vikala niti se pravdala; iznosila je činjenice, a baš je ta hladna točnost bila ponižavajuća više od bilo kakve histerije. Nije presuđivala samo Marku, nego i cijelom načinu na koji ga je Vesna odgojila.
— Moj sin je darovit čovjek! — Vesna je udarila dlanom o stol tako snažno da su šalice poskočile. — A ti si bezosjećajna, pohlepna vještica koja ne zna cijeniti njegov talent! Tebi je važno samo da donese novac u kuću. Što se događa u njegovoj duši, za to te nije briga!
— Točno — mirno je kimnula Ana. — Ne zanima me što se događa u duši čovjeka koji dva tjedna leži na kauču dok njegova žena radi kako bi platila stan u kojem on leži. Zato vas molim, nemojte mi više govoriti o ženskoj mudrosti. Vi ste tu svoju mudrost već primijenili.
