— Lara je u ozbiljnoj nevolji — nastavila je Valentina, kao da joj se odjednom žurilo iskoristiti Marininu šutnju. — S dvoje djece stalno se seli iz jednog podstanarskog kuta u drugi. Muž joj je neprestano na putu, od njega slaba korist. A ovdje je sve spremno. Kuća ionako većinu vremena zjapi prazna. Ti navratiš samo povremeno. Nema smisla da dobro propada bez ikakve svrhe.
Marina je polako okrenula pogled prema suprugu.
— Marko?
On se nakašljao, protrljao korijen nosa i progovorio tonom kojim se ne traži dopuštenje za useljenje tuđih ljudi, nego se predlaže da se vreće zemlje premjeste pod nadstrešnicu.
— Marina, samo nemoj odmah planuti. Mama u biti govori razumno. Kuća je stvarno prazna veći dio godine. A Lara ima djecu, njima bi dobro došao svjež zrak. Mogli bi tu neko vrijeme živjeti, usput bi pazili na imanje. Tebi bi bilo lakše.
Marina je odmaknula šalicu. Keramika je zastrugala po drvenoj ploči stola.
— Tko je ta Lara? — upitala je.
— Kći moje sestrične — hitro je odgovorila svekrva. — Nisu to neki stranci.
— Vama možda nisu. Meni jesu.
— Pa nemoj odmah tako — namrštila se Valentina. — Rodbina je ipak rodbina.
Marina je ustala od stola. Bez naglog pokreta, bez teatralnosti. Jednostavno se podigla, prišla prozoru i zagledala se u dvorište, gdje je stajala kutija s presadnicama iznesena iz plastenika. Osjećala je kako joj se lice puni težinom i znala je da će joj, ako još malo potraje, glas postati tvrd. To je nije plašilo. Ponekad je upravo tako trebalo govoriti da bi ljudi napokon čuli ono što im se govori.
— Da razjasnimo — rekla je ne okrećući se. — Tko je uopće pozvao nekoga da živi u mojoj kući?
Iza nje se spustila kratka, neugodna stanka.
— Pa… razgovarali smo — rekla je Valentina, sada već manje sigurna u sebe. — Marko i ja. On ti je muž, nije mu svejedno.
Marina se okrenula.
— Nisam pitala s kim ste razgovarali. Pitala sam tko je pozvao.
Marko je napokon podigao glavu, ali joj nije pogledao u oči.
— Rekao sam mami da se o tome može razmisliti — promrmljao je. — Samo razmisliti, Marina. Bez svađe.
— Bez svađe? — ponovila je. — Došli ste u kuću koju sam naslijedila, obišli dvorište, sobe, šupu, kupaonicu, razmotrili gdje bi stajali tuđi kreveti, a tvoja majka već spominje rokove za preseljenje. I ti to zoveš razmišljanjem?
Valentina kao da se malo ispuhala. Onaj njezin raniji ton domaćice, sigurne da upravlja tuđim prostorom, napuknuo je, premda se još pokušavala držati dostojanstveno.
— A što je tu tako strašno? Govorim ljudski. Ne izbacujemo nikoga na cestu. Naprotiv, kuća bi bila pod nadzorom. Imaš li ti ovdje ikoga preko zime? Nemaš. Ovako bi ljudi živjeli, ložili peć, čistili snijeg, pazili na dvorište.
— Na moje dvorište? — Marina je nakrivila glavu. — A po kojem pravu?
— Zato što im je teško.
— Polovici Hrvatske je teško. To nikome ne daje pravo da uđe u tuđu kuću i dijeli sobe dok vlasnica u kuhinji pere šalice.
Marko je trznuo ramenom.
— Nemoj tako razgovarati s mamom.
— A kako bih trebala? Sjediti, slušati kako vas dvoje raspolažete mojom imovinom i klimati glavom?
— Opet ti o svojoj imovini — rekao je razdraženo. — Mi smo obitelj.
Marina ga je presjekla takvim pogledom da je zašutio usred rečenice. Nije podnosila kad se riječju obitelj pokrivala tuđa drskost.
— Baš zato što si mi muž, ti si prvi trebao reći svojoj majci: ne, bez Marine se o tome ne odlučuje. A ti si je doveo ovamo da joj pokazuješ kuću.
Valentina je glasno uzdahnula i pokušala ponovno prijeći u napad.
— Kome ti zapravo otežavaš? Ljudi ne bi ostali zauvijek, nego privremeno. Do jeseni bi možda našli nešto drugo. Ili bi im se situacija sredila. A ti govoriš kao da je riječ o palači.
— Ne govorim o palači. Govorim o svojoj kući. O kući koju mi je ostavila teta, koju sam prepisala na sebe, uređivala, popravljala i održavam je. I nitko se ovdje neće useliti samo zato što je vama tako zgodno.
— Znači, pomoći ne želiš? — suzila je oči svekrva.
— Želim li ili ne želim, to uopće nije vaše pitanje. Vi niste došli zamoliti, nego zapovijedati.
Marko je naglo ustao.
— Marina, hajdemo mirno. Dobro, mama je to rekla nespretno. Možemo normalno razgovarati.
— Normalno se razgovara prije nego što ona počne birati sobu za djecu.
Valentina je frknula.
— Baš smo osjetljivi. Odmah se hvataš za svaku riječ.
— Ne hvatam se za riječi. Hvatam se za ono što iza njih stoji.
Marina je prišla vješalici, skinula s kukice svežanj ključeva i položila ga na stol ispred muža.
— To su oni ključevi koje si imao za svaki slučaj?
Marko je kimnuo.
— Vrati ih.
— Sada?
— Da. Odmah.
Iz džepa je izvukao ključ i bez riječi ga spustio pokraj ostalih. Metal je kratko zazvonio o stol. Marina je skupila oba svežnja u dlan, a zatim nastavila posve mirno, bez povišenog tona i bez suvišnih osjećaja:
— Danas ćete ručati i otići. Od sada ovamo nitko ne dolazi bez poziva. Nikoga nisam pozvala da razgledava kuću. Nikome nisam dopustila da u njoj živi. Ako je netko iz vaše rodbine već zaključio da se može preseliti ovamo, prenesite mu: ne može.
— Gle ti nje, kakva se gazdarica našla — procijedila je Valentina.
— Da. Gazdarica. Upravo tako.
Nakon toga razgovor je izgubio onu raniju boju. Svekrva više nije spominjala prostrane sobe. Marko se prestao pretvarati da će se sve nekako samo od sebe izgladiti. Još su sjedili u njezinoj kuhinji, ali sigurnost s kojom su ušli u tu kuću više nije postojala.
Ručak je protekao ukočeno. Valentina je dvaput pokušala započeti razgovor o vremenu i presadnicama, no svaki put bi se sama zaplela, zamuknula i spustila pogled u tanjur. Marko je žvakao gotovo ne dižući glavu. Marina je pospremila stol, iznijela ostatke kokošima, a kad se vratila, zatekla je svekrvu već u hodniku kako nervozno poravnava rukave jakne.
— Mi ćemo, čini mi se, krenuti — rekla je. — Da nas ne uhvati kasno.
“Široko vam polje”, nije izgovorila Marina. Samo je kimnula i otvorila vrata.
Kad je automobil nestao iza zavoja, još je dugo stajala kraj kapije. Zrak je mirisao na vlažnu zemlju i dim iz susjedove peći. Dan je bio isti, dvorište isto, kuća ista, a u njoj se nešto pomaknulo kao da se tlo za milimetar izmaknulo pod nogama. Ne zato što je Valentina rekla previše. Na takve ispade Marina je odavno bila naviknuta. Mnogo je gore bilo nešto drugo: Marko je za sve znao. I ne samo da je znao nego je u tome sudjelovao.
Predvečer je još jednom obišla kuću. Zatvorila je sve prozore, provjerila šupu i kupaonicu. Na gornjoj polici ostave, kamo je gotovo nikada nije vukla ruka, pronašla je uredno složene kutije s dječjim posuđem koje je teta Katarina ondje davno ostavila.
