“Moj se jubilej ne slavi uz brzu hranu na kiosku, nego kod kuće” — uzviknula je Vesna Pavlovna dok je Lana hladno odbila organizirati slavlje za osamnaestero gostiju

Licemjerna ljubav guši svaku nježnu nadu.
Priče

Lana bi ih pročitala, obrisala i nakon posla ne bi krenula kući, nego na bazen. Tih pola sata u vodi vrijedilo joj je više od svih obiteljskih savjeta zajedno. Ondje nitko nije očekivao da reže salatu, nikoga nije zanimalo zašto se ne smiješi. Kući se vraćala oko deset. Stan je mirisao na gotove knedle, muško nezadovoljstvo i tuđa očekivanja.

Dva dana prije proslave Marko je ušao u spavaću sobu s izrazom čovjeka koji se unaprijed uvrijedio jer zna da mu molba neće proći.

— Slušaj, trebam te nešto pitati.

— Već mi je neugodno.

— Mama će slaviti kod Kristine. Ali pećnica joj je katastrofa, gornji grijač sve sprži. Napravi barem ono svoje meso i rolice od tortilja. Mi ćemo doći po to. Ti čak ne moraš ni ići.

— Kako velikodušno.

— Lana, bez ironije.

— A kako bih trebala? S ganutošću? Rekla sam ti: ne.

— Namjerno to radiš. Da pokažeš karakter.

— Ne, Marko. Samo prvi put ne pristajem na nešto što mi sjeda kao kamen u grlu.

— Zbog tebe će cijela proslava otići kvragu.

— Ne. Otići će zato što ste navikli cijelu proslavu natovariti jednoj osobi.

Stajao je još trenutak, a onda procijedio:

— Postala si zla.

— Nisam zla. Umorna sam. To nije isto.

U subotu je Lana izišla iz stana u jedanaest. Ošišala se, svratila u knjižaru, a zatim sjela u kafić kraj trgovačkog centra i čitala dok su se iza stakla vukla kolica, šuškale vrećice i prolazila tuđa djeca u prevelikim jaknama. Nije joj bilo ni veselo ni neugodno. Samo tiho. Kao da je netko prvi put ugasio napu koja joj je godinama brujala u glavi.

Mobitel je stavila na bešumno. Kad je navečer pogledala ekran, dočekalo ju je dvanaest propuštenih poziva od Marka, osam od Kristine i kratka poruka: “Mama je u bolnici. Tlak. Dođi hitno.”

U prijamnoj ambulanti osjećao se miris mokre vune, lijekova i napetosti. Marko je sjedio pogrbljen na plastičnoj stolici. Kristina je, u svečanoj bluzi, plakala tako kao da je ona glavna žrtva cijele nesreće.

— Što se dogodilo? — upitala je Lana.

— Što se dogodilo? — prva je planula Kristina. — To da je mama zbog ovog kaosa skoro pala u nesvijest. Glavno jelo je kasnilo, djeca su srušila pladanj, ona se uzrujala, tlak joj je skočio. Da si pomogla, ništa od ovoga ne bi bilo.

— Što kaže liječnik? — Lana je nije ni pogledala.

— Zasad hipertenzivna kriza — tupo je odgovorio Marko. — Čekamo.

— Je li ujutro popila tablete?

Kristina je zastala.

— Ne znam. Od sedam je bila na nogama. Narezivanje, predjela, torta, gosti…

Lana je polako okrenula pogled prema njoj.

— Dakle, nitko nije provjerio je li žena s tlakom uzela terapiju, ali ste svi pazili da na stolu budu kanapei.

— Nemoj sad pametovati — odbrusila je Kristina. — Nije trenutak.

— Baš jest trenutak. Samo vama ne odgovara.

Iz ordinacije je izišla liječnica, iscrpljena, oštra i bez suvišne nježnosti.

— Obitelj gospođe Pavlovne?

— Da.

— Stanje je stabilno. Nije moždani udar. Tlak su izazvali stres, premorenost i preskočeni lijekovi. Sutra donesite kućni ogrtač, papuče i vodu. I drugi put, ako je ženi više od šezdeset, nemojte je tjerati da cijeli dan trči oko gozbe.

Kristina se opet rasplakala. Marko je spustio glavu. Lana odjednom nije osjećala bijes, nego gust, težak umor. Svi odrasli, a ponašaju se kao da je život školska priredba na kojoj je najvažnije da stol izgleda pristojno.

Sutradan je u bolnicu donijela stvari i termosicu s juhom. Vesna Pavlovna ležala je neobično mirna, bez one svoje zapovjedničke ukočenosti. Pred njom više nije bila svekrva koja svima dijeli zadatke, nego samo starija, iscrpljena žena.

— Došla si — rekla je umjesto pozdrava.

— Došla sam.

— Kristina nije mogla?

— Kristina ima djecu, muža, gužvu u prometu i nježnu duševnu građu. Ukratko, ozbiljni razlozi.

Svekrva je sklopila oči.

— Nemoj bockati. Glava mi puca.

— Onda bez suvišnog. Donijela sam stvari i juhu.

— Jesi li je sama skuhala?

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana