— Vama novac zapravo nije potreban. Zdravi ste — znam to, jer vas je Luka prije mjesec dana odveo na sistematski pregled i svi su nalazi bili uredni. Imate stan, mirovinu, povlastice. Ali vama to nije dovoljno. Želite još, zato što znate da možete dobiti. Zato što Luka ne umije reći ne vlastitoj majci. A vi to koristite.
— Luka mi daje sam! Sam od sebe!
— Luka daje zato što ste ga godinama odgajali u osjećaju krivnje — Marija nije povisila glas, ali svaka joj je riječ odjeknula jasno i teško. — Stalno ga podsjećate da ste ga sami podigli. Da ste se zbog njega svega odricali. Da vam je sin “dužan”. I on se doista tako osjeća — kao da vam duguje. Samo što vam duguje ljubav i brigu, a ne novac kojim će plaćati svaku vašu hirovitu želju.
— Ne dopuštam ti da tako razgovaraš sa mnom! — vrisnula je Vesna Petrovna. — Otrovala si mi sina! On se nikada prije nije tako ponašao! Uvijek je bio dobar, pažljiv, brižan! A sada mi zbog tebe uzvraća! Vlastitoj majci govori ne!
— Vesna Petrovna, Luka vam ne uzvraća. On samo prvi put u životu pokušava postaviti granice. I ja ću ga u tome podržati.
Marija se okrenula prema kolegama koji su stajali zatečeni.
— Ispričavam se zbog ove predstave. Završit će za trenutak.
Zatim je ponovno pogledala svekrvu.
— Htjeli ste razgovor pred svima? Dobit ćete ga. Ovo su moji uvjeti. I dalje ćemo vam pomagati, ali drukčije. Jednom mjesečno Luka će vam donijeti namirnice u vrijednosti od sto eura. Ako se dogodi nešto ozbiljno — bolest, stvarni kvar, hitna situacija — pomoći ćemo, ali tek nakon što provjerimo o čemu je riječ. Više neće biti iznenadnih zahtjeva tipa “hitno mi treba novac”. Neće biti manipuliranja. Neće biti nabijanja krivnje.
— Ti meni nemaš pravo određivati pravila!
— Imam. Jer je to novac koji Luka i ja zajedno zarađujemo, to je naša obitelj i to su naša pravila. Prihvatite ih — i možemo imati normalan odnos. Odbijete li ih, nećete dobiti ništa, osim nužne pomoći ako se zaista dogodi nešto ozbiljno.
Vesna Petrovna počela je očima mahnito prelaziti po prostoriji, tražeći među nepoznatim ljudima nekoga tko bi stao na njezinu stranu. Nitko nije. Svi su sklanjali pogled. Očito nije računala na takav ishod. Njezin se plan raspao. Umjesto uplašene snahe koja bi pristala na sve samo da izbjegne sramotu, pred njom je stajala smirena, čvrsta žena koja se nije bojala pred svima izgovoriti istinu.
— Ja… ja ću se požaliti Luki! — zadrhtala je svekrva, a ovaj put su joj suze doista potekle, suze nemoćnog bijesa. — Vidjet će on kako si razgovarala sa mnom!
— Slobodno mu se požalite — mirno je kimnula Marija. — Večeras ću mu i sama sve ispričati. Pokazat ću mu snimku s uredskih kamera. Luka je razuman čovjek. Shvatit će.
— Izabrat će majku! Uvijek je birao majku!
— Možda — Marija je slegnula ramenima. — To je njegovo pravo. Ali ako izabere majku koja ga vara i manipulira njime, tada ću možda ja izabrati drukčiji život. Bez laži i ucjena.
Te su riječi pale na Vesnu Petrovnu poput ledene vode. Tek tada je, čini se, shvatila da je otišla predaleko. Da njezina snaha ne blefira. Da bi zaista mogla otići — a Luka bi tada ostao sam, rastrgan između osjećaja krivnje i ogorčenosti.
— Ti… ti ga ne voliš — prosiktala je svekrva. — Žena koja voli ne postavlja takve ultimatume.
— Volim ga. Upravo zato — uzvratila je Marija — ne želim da cijeli život bude talac tuđih manipulacija. Čak ni onda kad te manipulacije dolaze od njegove majke. Želim da bude sretan, a ne da vječno živi u krivnji. Da svojim roditeljima pomaže iz ljubavi, a ne iz straha.
Vesna Petrovna naglo je zgrabila torbu i pojurila prema izlazu. Na vratima se ipak još jednom okrenula.
— Zažalit ćeš! Svi ćete vi, današnji mladi, zažaliti kad ostarite i shvatite da vam djeca ništa ne duguju!
— Vesna Petrovna — rekla je Marija za njom. — Djeca doista ništa ne duguju. Ali vole i brinu se kad su tome naučena, kad ih se ne slomi krivnjom. Razmislite o tome.
Svekrva je zalupila vratima. Predvorje agencije na nekoliko je sekundi potonulo u mrtvu tišinu.
Tada se Petra tiho oglasila:
— Klijenti iz “Sjevernog saveza” još uvijek čekaju…
— Da, naravno — Marija je poravnala sako i rukom zagladila kosu. — Idemo.
Krenula je preko recepcije, svjesna pogleda kolega koji su je pratili.
