“Rekao sam ti sasvim jasno: ili se mama useljava k nama, ili ja odlazim k njoj. I to zauvijek.” Marko izrekao ultimatum stojeći ukočen nasred dnevne sobe

Opsesivna majčinska dosada kvari krhku sreću.
Priče

— Ti si… naručila taksi? Meni?

— Pa ne sebi, valjda.

Hodnikom se razlila tišina. Iz dnevne sobe dopiralo je samo ravnomjerno kucanje starog zidnog sata, onoga koji su kupili na buvljaku prve godine zajedničkog života. Ana se tada šalila da kasni tri minute, a Marko joj je odgovorio kako je najvažnije da uopće ide.

— Ti to ozbiljno? — izgovorio je, iako više nije zvučalo kao obična nevjerica.

— Posve ozbiljno.

Na njegovu se licu nešto pomaknulo. Ana ne bi znala imenovati što točno. Zbunjenost je ostala, ali postala je drukčija, teža, dublja. Kao da je hodao putem koji poznaje napamet, a onda odjednom shvatio da se asfalt pred njim završio.

Mobitel joj je zavibrirao u džepu. Izvadila ga je i pogledala poruku.

— Vozač kaže da stoji kod drugog ulaza. Reci mu da je prvi.

Marko se nije micao.

Negdje dolje, ispod prozora, kratko se oglasila automobilska sirena.

Još je pola minute stajao u predsoblju. Zatim je podignuo torbu, prebacio ruksak preko ramena i izašao bez ijedne dodatne riječi. Vrata su se zatvorila tiho, bez treska, što je gotovo boljelo više nego da ih je zalupio.

Ana je pričekala da se koraci na stubištu izgube. Tek tada otišla je u dnevnu sobu, spustila se na kauč i zagledala u prazan zid.

Sat je i dalje otkucavao. Tri minute u zaostatku. Baš kao uvijek.

Nije plakala. Čudno, ali suze nisu dolazile. U njoj je stajala neka zvonka praznina — nije boljelo, ali nije bilo ni dobro. Kao kad dugo stišćeš šaku pa je napokon otvoriš: ruka je slobodna, ali još ne zna što bi s tom slobodom.

Mobitel je ostao na stoliću pokraj nje. Uzela ga je i otvorila dopisivanje s Markom. Njegova posljednja poruka bila je stara dva dana: kupit ću kruh. Zaključala je ekran i odložila telefon.

Sljedećeg jutra probudila se u pet. Neko je vrijeme ležala u mraku i osluškivala grad iza prozora — rijetke automobile, nečije glasove u dvorištu, goluba koji se premještao po limu prozorske klupice. Onda je ustala, skuhala kavu i sjela za kuhinjski stol.

Tišina ju je iznenadila. Bila je dobra tišina.

Marko je zauzimao mnogo više prostora zvukom nego što je ona ikada primjećivala dok je bio tu. Televizor mu je gotovo uvijek radio u pozadini. Navečer je s majkom znao razgovarati po četrdeset minuta. A imao je i naviku naglas komentirati sve što mu prođe pred očima — vijesti, susjede, cijene u trgovini.

Ana je popila kavu do kraja i otišla na posao.

Predavala je povijest umjetnosti na institutu — malom, privatnom, ali sasvim pristojnom. Tog dana govorila je o nizozemskom slikarstvu sedamnaestog stoljeća. Studenti su je slušali napola, kao i obično, ali jedna djevojka u prvom redu — Mia, činilo joj se — gledala je s toliko iskrene znatiželje da je Ana, nehotice, predavala upravo njoj.

Nakon predavanja navratila je kolegica Marina, pedesetogodišnjakinja kratke kose, praktična žena koja nije imala običaj uljepšavati stvari.

— Izgledaš kao netko tko je loše spavao, ali mu to iz nekog razloga odgovara — rekla je, sjedajući na rub stola.

— Otprilike je tako.

Ana joj je ispričala što se dogodilo. Kratko, bez suvišnih detalja. Marina ju je saslušala bez upadanja u riječ, a zatim samo kimnula.

— I što sad?

— Ne znam — priznala je Ana. — Vidjet ćemo.

Marko ju je nazvao trećeg dana.

Kad je na zaslonu ugledala njegovo ime, pustila je da mobitel zazvoni još jednom, pa se javila.

— I kako si ti tamo? — upitao je. U glasu mu je bila neka namještena nehajnost, ispod koje se skrivalo nešto sasvim drugo.

— Dobro. A ti?

— I ja. — Zastao je. — Kod mame je u redu.

— Drago mi je.

Uslijedila je nova stanka, ovaj put dulja.

— Slušaj — rekao je napokon — jesi li razmišljala da bismo možda mogli… razgovarati?

— Možemo razgovarati — pristala je Ana. — Samo mi najprije reci: jesi li već objasnio mami da si se doselio za stalno? Je li počela oslobađati police u ormaru za tvoje stvari?

Marko je neko vrijeme šutio.

— Ona je sretna što sam došao — odgovorio je oprezno.

— Naravno da je sretna.

Ani nije bilo teško zamisliti taj prizor. Vesna u kućnom ogrtaču, s šalicom čaja u ruci, s onim zalijepljenim osmijehom i izrazom osobe koja je napokon dobila ono što je željela. Sin je kod kuće. Sve ide po planu.

— Ana, zašto tako…

— Kako točno?

— Tako hladno.

Pogledala je kroz prozor. U dvorištu su djeca naganjala loptu, a netko je šetao psa.

— Marko, nisam hladna. Samo čekam da sam shvatiš jednu važnu stvar.

— Koju?

— Kad shvatiš, javit ćeš mi — rekla je i prekinula razgovor nakon kratkog pozdrava.

Sutradan ju je nazvala Vesna.

To Ana, iskreno govoreći, nije očekivala. Ili jest — samo ne tako brzo.

— Anice — započela je svekrva glasom osobe kojoj je teško, ali se hrabro drži. — Neugodno mi je miješati se u vaše stvari…

Naravno da vam je neugodno, pomislila je Ana.

— …ali želim da se vas dvoje pomirite. Ne bih htjela biti razlog vaših problema.

— Vesna — rekla je Ana mirno — vi ste me sami nazvali. To se upravo zove miješanje.

Nastala je kratka pauza, jedva sekundu duga, ali Ana ju je uhvatila. Svekrva nije računala na takav odgovor. Inače bi Ana šutjela ili rekla nešto neodređeno, nešto što se može progutati bez posljedica.

— Ja samo želim da u obitelji vlada mir — izgovorila je Vesna, sada već malo drukčijim tonom, nešto manje patničkim.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana