ne tek reda radi, nego onako kako se sluša kad te doista zanima što drugi čovjek ima reći.
Razgovor im se protegnuo na gotovo dva sata. Škole su se dotaknuli kratko, možda desetak minuta, više iz navike nego iz potrebe. Sve ostalo otišlo je na posao, grad, svakodnevicu i onaj neobičan osjećaj da se svijet mijenja brže nego što se čovjek stigne priviknuti na njega.
Ivan nije spomenuo njezina muža. Ana o tome nije govorila.
Kad su izašli iz kafića, zastao je na pločniku i rekao:
— Drago mi je što si mi se tada javila.
— I meni — odgovorila je Ana.
I nije to rekla iz pristojnosti. Bilo je istina.
Vesna ju je ponovno nazvala tjedan dana nakon onog prvog razgovora. Ovaj put u njezinu glasu više nije bilo one uvrijeđene, patničke note. Zvučala je tvrdo, gotovo hladno, kao da se više ni ne trudi sakriti prijetnju.
— Želim da znaš — rekla je — Marko će se vratiti kući. Meni. Uvijek se vraćao.
Ana je šutjela i slušala.
— Ti misliš da si jako pametna — nastavila je Vesna. — Ali nagledala sam se ja takvih kao što si ti. Dođu, odu. A ja ostajem.
— Vesna — mirno je rekla Ana — u jednom ste u pravu. Vi ostajete. To je vaš izbor i vaš život. Ali Marko je odrastao čovjek. I njegovi izbori pripadaju njemu.
S druge strane zavladala je kratka tišina.
— Vidjet ćemo — izgovorila je svekrva i prekinula vezu.
Ana je spustila mobitel na stol i još dugo gledala u njega. Nije je uznemirilo samo ono što je Vesna rekla. Više ju je pogodio način na koji je to izgovorila. Previše sigurno za ženu čiji je sin otišao razgovarati sa svojom suprugom. Previše pribrano.
Vesna je nešto znala. Ili je nešto pripremala.
Odgovor je stigao dva dana poslije, i to s mjesta s kojeg ga Ana uopće nije očekivala.
Nazvala ju je Sandra, susjeda s kata ispod. Tiha žena od pedesetak i nešto godina, s kojom se Ana tek povremeno susretala kod lifta i izmjenjivala kratke pozdrave.
— Ana, nisam se htjela miješati — započela je oprezno — ali mislim da biste morali znati. Jučer mi je došla jedna žena. Punija, crvenokosa, vrlo… nametljiva. Predstavila se kao majka vašeg muža. Raspitivala se o vama. Kako živite, jeste li često sami kod kuće, dolazi li vam tko… u posjete.
Ana je osjetila kako se u njoj nešto ledeno i precizno posložilo na svoje mjesto.
— Hvala vam, Sandra — rekla je. — Dobro je što ste me nazvali.
Dakle, tako. Nisu to bili samo telefonski pozivi i ranjena majčinska poza. Vesna je išla dalje. Skupljala je podatke, slagala priču, pripremala teren. Za što? Da to baci Marku pred noge? Da nahrani njegove sumnje?
Ana je otišla u dnevni boravak i sjela u naslonjač pokraj prozora.
Vani je grad živio svoj uobičajeni dan: tramvaj je škripao po tračnicama, negdje su se čuli glasovi, iz nečijeg automobila dopirala je glazba. Sasvim običan dan, a u njemu se odvijalo nešto što s običnošću nije imalo nikakve veze.
Uzela je mobitel i napisala Marku: Moramo razgovarati. Danas. Važno je.
Odgovor je stigao gotovo odmah: Dolazim.
Ana je odložila telefon pa pogledala prema Markovoj majici s kapuljačom. Još je ležala na stolici uza zid. Siva, mekana, izlizana na laktovima.
Neke stvari čekaju.
A neki ljudi također.
Samo je pitanje što točno čekaju.
Marko je stigao za četrdesetak minuta.
Ana mu je sve ispričala kratko, bez ukrasa i bez suvišnih objašnjenja. Sandrin poziv. Vesnin dolazak. Pitanja koja je njegova majka postavljala susjedi.
On ju je slušao bez prekidanja. Lice mu je postajalo sve ozbiljnije, ali ne od bijesa. Bilo je to nešto drugo. Ono neugodno razumijevanje koje čovjeka sustigne prekasno, pa ga zato zaboli još jače.
— Nije mi rekla da je bila ovdje — napokon je izgovorio.
— Znam.
— Zašto bi ona to…
— Marko. — Ana ga je pogledala ravno u oči. — Zar stvarno ne shvaćaš?
Nije odgovorio. Nije ni morao. Na licu mu se vidjelo da shvaća.
Neko su vrijeme oboje šutjeli. Zatim je ustao i prišao prozoru, istom onom pokraj kojeg je stajao one večeri kad je sve počelo pucati. Ostao je ondje nekoliko trenutaka, a onda se okrenuo prema njoj.
— Nazvat ću je — rekao je. — Odmah.
— Pričekaj — zaustavila ga je Ana. — Nemoj sada. Prvo razmisli što joj zapravo želiš reći. Ne što bi trebalo reći. Nego što ti želiš.
Marko ju je gledao kao da prvi put čuje takvu rečenicu.
— Nikad prije nisi ovako govorila.
— A ti prvi put izgledaš kao da si spreman čuti.
Na trenutak mu se na usnama pojavilo nešto nalik osmijehu. Jedva primjetno, samo jedan kut usana. Ana se iznenada sjetila kako se smiješio na početku, lako, bez napora, kao da mu to dolazi samo od sebe. Nije znala reći kada je taj osmijeh nestao. Ni kamo.
— Uzet ću svoje stvari — rekao je tiho. — Ako nemaš ništa protiv.
— Nemam.
Otišao je u spavaću sobu. Ana je ostala u dnevnom boravku i slušala zvukove koji su joj bili poznati gotovo do boli: vrata ormara, pomicanje ladica, šuštanje odjeće. Obični kućni zvukovi. Gotovo nježni.
Nakon nekog vremena vratio se s ruksakom. Tada je ugledao majicu na stolici. Uzeo ju je u ruke, kratko je okrenuo, kao da provjerava je li stvarna.
— Mislio sam da si je bacila.
— Nisam stigla — rekla je Ana.
Spremio ju je u ruksak i zatvorio patentni zatvarač. Još je trenutak stajao kraj vrata.
— Ana. Ne mogu obećati da ću odmah sve razumjeti. Ali pokušat ću.
— Znam — rekla je. — Idi.
Vrata su se zatvorila tiho, bez naglog udarca, bez suvišne buke.
Ana se vratila u naslonjač pokraj prozora. Iza stakla grad je ostao isti: tramvaj, glasovi, nečija glazba u prolazu. Ali u njoj se napokon nešto smirilo i sjelo na pravo mjesto. Nije to bila sreća. Još ne. Možda uopće ne. Bila je to jasnoća. Mirna, čvrsta, njezina.
Mobitel je ležao pokraj nje. Na ekranu ju je čekala nova poruka. Ivan.
Kako si?
Ana se nasmiješila i otipkala: Bolje. Ispričat ću ti kad se vidimo.
Potom je spustila telefon i zagledala se kroz prozor.
Život se nastavljao.
