Marko je iskrivio lice, kao da mu je cijeli razgovor već bio dosadan.
– Pokazao sam stan jednom poznaniku. Spreman je pričekati. Cijena je dobra. Nemoj se ponašati kao da sam počinio zločin.
– Ti si kupcu pokazivao moj stan?
– Ne pretjeruj – odmahnuo je. – Bio sam ondje već bezbroj puta. Imam ključeve.
U prsima mi se nešto ispraznilo i sledilo. Ključevi. Oni isti koje sam mu dala u proljeće, kad sam se razboljela pa ga zamolila da mi donese lijekove. Poslije ih je, kao usput, zadržao kod sebe.
– Vodio si nepoznatog čovjeka kroz moj stan?
– Kroz naš budući stan – presjekao me hladno. – I prestani razgovarati tim tonom.
Gospođa Vesna pogurnula je kemijsku olovku prema meni.
– Lana, pametna se žena ne drži grčevito kutije s balkonom kad joj se nudi uređen život.
U tom mi je trenutku kroz glavu prošla slika iz krojačkog ateljea. Gospođa Katarina, moja prva učiteljica, stajala je pokraj mene i pokazivala mi kako se para loše uhvaćen šav.
– Ne žali konac, Lana. Ako je krenulo ukrivo već od prvog boda, poslije će povući cijeli komad. Bolje je odmah rasparati nego kasnije plakati nad uništenom tkaninom.
Tada sam bila uvjerena da govori o suknjama.
Marko je posegnuo za kutijicom s prstenjem. Otvorio ju je, izvadio moj prsten i zavrtio ga među prstima.
– Završimo s ovim. Sad ćeš izaći, nasmiješiti se, potpisat ćemo, a kod kuće ćemo sve mirno proći.
– Kod kuće? – ponovila sam. – U čijoj kući?
– U tvojoj. Zasad.
Baš to „zasad” prekinulo je posljednju nit.
Uzela sam prsten iz njegove ruke. Malen, gladak, zlatan. Birali smo ga zajedno. Točnije, Marko ga je odabrao, a ja sam pristala jer više nisam imala snage raspravljati. Tada je rekao:
– Tebi najbolje stoji jednostavnost.
A ja sam samo željela da me barem jednom pita što se meni sviđa.
Prišla sam prozoru. Bio je malo odškrinut jer je u prostoriji postalo zagušljivo. Dolje, ispod nadstrešnice, stajali su automobili gostiju, sjajni i mokri od kiše. Na prozorskoj dasci podrhtavala je kap vode.
Gospođa Vesna krenula je prema meni.
– Što to radiš?
Okrenula sam se prema njima oboma. Prema ženi koja je u mislima već rasporedila svoj namještaj po mom stanu. I prema muškarcu koji je zaključio da ću nakon potpisa postati poslušnija, mekša i tiša.
– Čestitam vam. Upravo ste izgubili i mladenku, i stan, i ono malo poštovanja koje sam još imala prema vama.
Zamahom sam bacila vjenčani prsten kroz prozor.
Udario je o limenu okapnicu, kratko zazvonio i nestao negdje u mokrom zelenilu ispod prozora.
Gospođa Vesna kriknula je kao da nisam izbacila prsten, nego njezin pažljivo složen plan za mirnu starost.
Marko je problijedio.
– Jesi li ti poludjela?
– Nisam. Napokon sam došla k sebi.
Podigla sam rub haljine da ne stanem na čipku i krenula prema vratima.
– Lana! – Marko me zgrabio za ruku. – Vani su gosti. Moji kolege. Tvoja majka je došla. Sad ćeš nas sve osramotiti.
Spustila sam pogled na njegove prste stisnute oko mog zapešća.
– Pusti me.
– Razgovarat ćemo.
– Ti si već rekao sve.
Nije me odmah pustio. Najprije je stegnuo još jače, kao da provjerava koliko je u meni ostalo one stare, poslušne Lane. Tek potom je razmaknuo prste. Na koži su ostali crveni tragovi.
U hodniku me presrela Petra. Nosila je haljinu boje jorgovana, a maskara joj se od vlage malo razmazala ispod očiju.
– Gdje si nestala? Svi čekaju. Jao… što se dogodilo?
– Vjenčanja neće biti.
Pogledala je preko mog ramena, ugledala Marka, gospođu Vesnu s papirom u ruci i shvatila sve prije nego što sam išta morala objašnjavati.
– Idemo – rekla je.
– Čekaj. Reci mami da se ne brine.
– Reći ćeš joj sama. Kod garderobe je. Već osjeća da nešto nije u redu.
Mama je doista stajala pokraj garderobe. Sitna, u tamnoplavom kostimu, s torbicom koju je objema rukama držala ispred sebe. Kad me vidjela, nije pitala: „Kako si mogla?” Nije izgovorila ni ono: „Što će ljudi reći?” Samo mi je prišla i namjestila pramen koji se izvukao iz frizure.
– Je li te povrijedio?
Kimnula sam.
– Idi se presvuci. Ja ću razgovarati s gostima.
– Mama, sve je komplicirano.
– Komplicirano je kad se kroj ne poklapa, a narudžba mora biti gotova sutra. Ovo je jednostavno: on nije tvoj čovjek.
Haljinu sam skidala u pomoćnoj prostoriji restorana. Petra mi je donijela moju običnu lanenu haljinu i sandale. Patentni zatvarač se zaglavio, čipka mi se hvatala za kosu. Trznula sam se i tanka nit na rukavu je puknula.
– Polako – upozorila me Petra.
– Neka puca.
– Šteta je. Toliko si je dugo šivala.
Pogledala sam bijelu tkaninu, uredne šavove i niz sitnih gumbića koje sam prišila rukom.
– Nije mi žao. Haljina nije ništa kriva.
Petra ju je objesila na vješalicu. Tkanina se lagano zanijela, kao da je i sama uzdahnula.
