Ivana je, osim toga, bila poznata po tome što je uvijek znala ponešto o tuđim tajnama. Ne zato što je bila zlobna, nego zato što je u računovodstvu sve prije ili kasnije prolazilo pokraj njezina stola. Prema Lani se odnosila s iskrenom toplinom; i sama je jednom prošla kroz izdaju, pa je dobro prepoznavala onaj drhtaj u glasu koji žena pokušava sakriti.
— Ivana, bok. Reci mi, molim te… kod Marka se, koliko čujem, pojavila neka nova pravnica, Petra. Znaš li možda čime se ona točno bavi? Htjela bih mu prirediti iznenađenje, nešto lijepo urediti oko vikendice, pa samo ispitujem teren.
S druge strane linije zavladala je kratka, teška tišina.
— Lana, pitaš me ozbiljno ili se praviš da ništa ne znaš? — Ivanin glas odjednom je postao oprezniji i dublji. — Ta Petra nije nimalo bezazlena. Kod nas se vodi kao vanjska savjetnica, ali u stvarnosti se vuče s tvojim Markom. Mislila sam da si već čula. Zajedno su najmanje mjesec dana. A uz to priprema neke papire vezane uz nekretnine. Slučajno sam načula kako spominju vikendicu, neku smiješno nisku procjenu i prijenos na nekakvu Ninu. Sve mi to smrdi, Lana. Na tvom mjestu ne bih čekala skrštenih ruku.
Lani se zrak zapeo u prsima. Jedva je uspjela zahvaliti Ivani prije nego što je prekinula poziv. Sad su se svi komadi slagalice spojili. Planirali su je izbaciti iz svega: ostaviti je bez vikendice, bez novca, poniženu i pregaženu. Za taj su prljavi posao doveli pravnicu koja je ujedno bila i ljubavnica. A Marija, njezina svekrva, sve je to znala, odobravala i čuvala im leđa.
Dobro. Ako žele rat, dobit će rat.
Jutro odlaska u vikendicu Lana je dočekala mirna poput kamena, s planom koji je u sebi već nekoliko puta prošla do najsitnijeg detalja. Prvi korak bio je jednostavan: neprijatelju se mora uspavati oprez. Ustala je u pet. Marku je skuhala kavu u džezvi, ispekla jaja s rajčicama i narezala svježi kruh. Za Mariju je pripremila biljni čaj u porculanskom čajniku koji je dan ranije posebno kupila, a zatim ga pred nju stavila gotovo ponizno.
— Gospođo Marija, razmislila sam o onome što ste rekli. Izvolite, probajte. Bila sam u ljekarni i ljekarnica mi je preporučila baš ovu mješavinu. Kaže da smiruje, a ujedno vraća snagu.
Svekrva se na trenutak ukočila. Očekivala je tihi prkos, možda napeto šutanje, ali ne ovakvu poslušnost. Sumnjičavo je prinijela šalicu nosu i pomirisala čaj.
— Otkud sad ta promjena? — upitala je, ne skidajući pogled s Lane.
— Samo želim da u obitelji napokon bude mir — odgovorila je Lana spuštenih očiju. — Shvatila sam da nisam uvijek bila dobra supruga. Želim to popraviti.
Marko je upravo tada ušao u kuhinju, mokre kose i još napola pospan. Pogledao ju je s blagim čuđenjem, kao da pred sobom vidi osobu koju nije očekivao.
— Gle ti to. Možda je žena ipak došla pameti — promrmljao je.
— Jesam — mirno je rekla Lana i pogurnula tanjur prema njemu. — Jedi dok je toplo. Stavila sam i čistu posteljinu, a u auto sam ubacila deku da ti bude udobnije. Prošli put si se žalio da je sjedalo pretvrdo.
Marko je krajičkom oka pogledao majku. U njegovu se pogledu pojavilo olakšanje. Zaključio je ono što je Lana i željela da zaključi: da je slomljena, da je prihvatila vlastitu nemoć i da će sada biti poslušna. Marija se također opustila, čak si je dopustila mali, pokroviteljski osmijeh.
— Eto, tako je trebalo odavno. Možda se još nešto i spasi.
Lana je na lice stavila zahvalan osmijeh, a u sebi hladno zabilježila: progutali su mamac. Predstava je uspjela. Sada je trebalo pronaći dokaze koje nitko neće moći osporiti.
Put do vikendice protekao je uz Marijino neprekidno prigovaranje. Govorila je kako kući treba čvrsta ženska ruka, kako se ograda nakrivila, kako sjenicu valja ponovno obojiti. Marko joj je povremeno potvrđivao, a s vremena na vrijeme bacao je prema Lani ispitivačke poglede. Ona je sjedila straga, promatrala cestu kroz prozor i nije se uključivala. U mislima je već slagala razgovor koji je morala obaviti sa susjedom.
Sjećala se dobro da na susjednoj parceli živi gospodin Ivan, umirovljeni istražitelj. Prošle joj je godine dao jabuke iz svog vrta i usput spomenuo da je u službi proveo trideset godina. Ako je itko mogao znati kako postupiti u ovakvoj situaciji, onda je to bio on.
Kad se auto zaustavio pred vikendicom, Lana je prva izašla. Dok su Marko i njegova majka vadili torbe iz prtljažnika, ona je rekla da mora malo protegnuti noge i krenula prema susjedovoj ogradi. Gospodin Ivan je upravo povezivao grm ribiza.
— Dobar dan! — pozvala ga je Lana. — Donijela sam vam nešto za čaj.
Starac se uspravio, namjestio naočale i nasmiješio se.
— Lana, susjedo moja. Pa dugo vas nisam vidio. Kako ste?
— Iskreno, ne baš dobro — rekla je tiho. — Gospodine Ivane, mogu li vas zamoliti za savjet? Imam ozbiljan problem.
