Nevolja je velika. Moj muž i njegova ljubavnica, odvjetnica, smislili su kako će vikendicu prepisati na treću osobu dok ja o tome ništa ne znam. Svekrva im u tome drži stranu. A mene, koliko vidim, planiraju izbaciti bez ičega.
Gospodin Ivan odmah se uozbiljio. Odložio je škare za rezidbu, obrisao dlanove o radnu pregaču i prišao ogradi bliže.
— To nije sitnica — rekao je mirno. — Ispričajte mi sve redom, bez žurbe.
Lana mu je prepričala razgovor koji je čula, spomenula Petru i Ninu. Susjed je slušao namrštena čela, a zatim je polako progovorio:
— U ovakvim stvarima najjače oružje nisu riječi, nego dokazi. Morate imati snimku njihovih razgovora. Ali tako da se poslije može objasniti kako je nastala. Ako sudjelujete u razgovoru, smijete ga snimati i bez prethodne najave. Ako samo čujete ono što govore, i to može biti korisno, samo ne smijete prijeći granicu. Ništa ne provaljujte, ne ulazite u tuđi prostor, ne dirajte tuđe telefone. Vi ste u svojoj kući, na svojem posjedu. Na vašem mjestu ja bih ih naveo da se sami razotkriju. Glumite da ste zbunjeni, slomljeni, da ništa ne shvaćate. Kad se opuste, počet će pred vama govoriti više nego što bi smjeli. Vi tada uključite snimanje na mobitelu. I čim završite, pošaljite snimku sebi na e-mail ili je spremite na više mjesta.
— A je li to dopušteno? — upitala je Lana oprezno.
— U vašoj situaciji jest — odgovorio je Ivan. — Sudovi prihvaćaju audiosnimke ako nisu pribavljene kršenjem tajnosti dopisivanja ili upadom u nečiju privatnost. Vi ćete zabilježiti ono što vlastitim ušima čujete u vlastitom domu. Tu nema kaznenog djela. Samo hrabro. A ako zatreba, ja sam tu. Nikad se ne zna kad će svjedok biti potreban.
Lana mu je zahvalila i vratila se u svoje dvorište. U njoj se, umjesto panike, pojavila hladna i čvrsta odlučnost. Sada je imala plan.
Do večeri je igrala ulogu ljubazne domaćice. Na verandi je pomagala svekrvi prebirati žitarice, u vrtu je čupala korov, slagala tanjure i čaše kao da se ništa nije dogodilo. Marko je ležao u visećoj mreži i lijeno pijuckao pivo. Marija je, vidjevši koliko je Lana popustljiva i tiha, postajala sve opuštenija, gotovo brbljava.
Pred zalazak sunca Lana je primijetila kako svekrva uzima mobitel i odlazi prema udaljenijem kraju verande. Govorila je prigušeno. Lana je, praveći se da posprema ormarić, malo odškrinula prozor i uključila snimač na telefonu. Iz tišine su se jasno izdvojile Marijine riječi:
— Petra, ja sam. Da, stigli smo. Jesu li papiri spremni? Odlično. Datum stavite unatrag, neka izgleda kao da je darovni ugovor sastavljen još prije mjesec dana. Marko kaže da je Lana potpuno klonula, neće se ni snaći. Prekosutra ćemo joj za obiteljskom večerom sve reći. Reći ćemo joj da, kad već nije prava gazdarica, vikendica ide Nini, kćeri moje prijateljice. A odmah ćemo pokrenuti i razvod. Procjenu nemojte dizati, neka vrijednost bude smiješno mala, da njoj ne pripadne praktički ništa. Dobro, to je to. Ljubim te.
Minutu poslije na verandu je izašao Marko.
— I, mama, jesi se čula s njom?
— Jesam, sine. Petra zna svoj posao, sve će srediti. Sutra ćemo to privesti kraju.
— Savršeno. Dosta mi je nje za cijeli život. Neka ide kamo hoće.
Lana je zaustavila snimanje. Ruke su joj drhtale, istodobno od bijesa i od osjećaja pobjede. Odmah je poslala datoteku na svoju zaštićenu e-poštu, a drugu kopiju proslijedila je Ivani uz poruku da je čuva kao najvažniji dokaz.
Sljedeći dan razvlačio se beskrajno. Lana je i dalje glumila pokornu, naivnu ženu kojoj se može servirati bilo kakva laž, i ta ju je uloga iscrpljivala više nego fizički rad. Napokon, predvečer, Marija je zapovjedila da se večera postavi u sjenici. Sama je rasporedila svijeće, donijela bocu domaćeg vina i čak odjenula haljinu koju je inače čuvala za posebne prilike. Marko je bio neuobičajeno vedar, zbijao je šale i Lani neprestano dolijevao vino. U svakom njihovu osmijehu osjećala je namještenost.
Kad su pojeli, svekrva je teatralno uzdahnula i položila dlan na Laninu ruku.
— Lanice, dijete moje. Marko i ja smo razgovarali i zaključili da je došlo vrijeme za neke promjene. Vama dvoma ne ide, i sama to vidiš. Kuhanje ti nije jača strana, dom ne znaš držati toplim, a Marko je stalno napet. Ova vikendica je ipak obiteljsko gnijezdo i treba nekoga tko će se o njoj znati brinuti. Imam jednu poznanicu, Ninu, divnu djevojku. Zadesila ju je teška situacija, ostala je bez krova nad glavom. Zato smo odlučili postupiti ljudski i prepisati vikendicu na nju.
