Njoj je to potrebnije. Ti si još mlada, pred tobom je život. Marko će ti, za početak, dati neku skromnu pomoć, a onda ćete se razići bez ružnih scena, kao civilizirani ljudi.
Marko je polako kimnuo, s izrazom lica koji je trebao glumiti žaljenje.
— Tako je, Lana. Papiri su već spremni. Petra je pravnica, sve je složila kako treba. Postupak je praktički pri kraju. Trebaš samo potpisati suglasnost za prijenos vlasništva i možemo završiti mirno. Ako odbiješ, ići ćemo sudskim putem, ali to će ti biti dulje, skuplje i bolnije.
Lana je ustala bez ijedne riječi. Mirnim pokretom izvukla je svoju torbu ispod klupe, iz nje izvadila mali prijenosni laptop i položila ga na stol, ravno pred njih.
— Što sad izvodiš? — Marko se namrštio. — Hoćeš nam pustiti film?
— Gotovo si pogodio — rekla je Lana, otvorila poklopac i pritisnula tipku za reprodukciju. — Samo pažljivo slušajte.
Iz zvučnika se najprije jasno začuo glas gospođe Marije: „Petra… prebacivanje na Ninu… stavi datum unatrag… izbacit ćemo je na ulicu bez ičega…” Zatim se nadovezao Marko, hladan i nestrpljiv: „Dosta mi je nje… neka se kupi.”
Sjenicom se razlila tišina toliko gusta da se činilo kako nitko ne diše. Marija je ostala ukočena, otvorenih usta; rumenilo joj je nestalo s obraza i lice joj je poprimilo pepeljastu boju. Marko je naglim pokretom prevrnuo čašu, a tamnocrvena mrlja vina počela se širiti po stolnjaku.
— Ti… ti si nas prisluškivala! — promuklo je izustila Marija, hvatajući se za prsa. Ovaj put taj pokret nije djelovao kao predstava.
— Ne, snimala sam — ispravila ju je Lana. — A snimku je već čuo moj odvjetnik. Kopije su pohranjene na dva sigurna mjesta. Sutra predajem tužbu za razvod, uz zahtjev za potpunu podjelu bračne stečevine, i prijavu policiji zbog pokušaja prijevare u dogovoru više osoba. Uz to ide i prijava zbog krivotvorenja dokumentacije. Gospodin Ivan, naš susjed i bivši istražitelj, bio je dovoljno ljubazan da mi objasni kako se dokazi pravilno osiguravaju.
Marko je skočio na noge. Lice mu se iskrivilo od bijesa.
— Ništa nećeš dokazati! Razbit ću taj laptop!
— Slobodno pokušaj — Lana se kratko, gotovo hladno osmjehnula. — Onda ćeš na popis dodati i uništavanje tuđe imovine te pritisak na svjedoka. Želiš da ti se uvjetna mogućnost pretvori u stvarnu kaznu? Tvoj izbor.
Zatvorila je laptop i pogledom obuhvatila okupljene, koji su sjedili kao da su se pretvorili u kamen.
— Nikada nisam dala javnobilježnički ovjerenu suglasnost za otuđenje vikendice. Bez toga je vaša darovnica običan komad papira. Vikendica je kupljena tijekom braka, ulazi u bračnu stečevinu i ja je neću prepustiti nikome. Ni Nini, ni Petri, ni vama.
Marija je najednom počela jadikovati, gutajući zrak kao riba na suhom.
— Lanice, dijete moje, pa mi smo se samo našalili! Htjeli smo najbolje, obiteljski, da se sve riješi među nama! Sve ćemo povući, samo nas nemoj uništiti!
— Obiteljski? — ponovila je Lana s gorkim osmijehom. — Obiteljski se ne kuju planovi iza nečijih leđa. Vi meni niste obitelj. Od ovog trenutka za mene ste potpuni stranci.
Okrenula se i krenula prema kući. Kod stepenica se ipak zaustavila i osvrnula.
— Marko, spakiraj svoje stvari. I povedi svoju mamicu. Razvod će biti brz. A vikendica će postati pansion za kućne ljubimce, baš onako kako sam godinama sanjala. Ti si se, usput, uvijek rugao toj ideji. Pogriješio si.
Mjesec dana poslije sve se odigralo upravo onako kako je Lana najavila. Sud je utvrdio pokušaj prijevare, Petra je izgubila pravo baviti se pravnim poslovima, a Marija je zbog sudjelovanja u cijeloj spletki dobila uvjetnu kaznu. Marko se izvukao s velikom novčanom kaznom, ali ne i s obrazom: ugled mu je izgorio brže nego što je očekivao. Vikendica je u cijelosti pripala Lani.
Prvog istinski toplog dana stajala je na pragu svojeg novog malog carstva — udobnog, svijetlog utočišta za pse i mačke. Iz ograđenih prostora dopirao je zadovoljan lavež, a negdje iznutra čulo se tiho predenje. Na vratašcima dvorišta netko je pokucao. Lana je podigla pogled i ugledala gospodina Ivana kako stoji ondje s kutijom u rukama.
— Donio sam nešto za useljenje — rekao je. — Domaća torta od limuna.
Lana se nasmijala, prvi put nakon dugo vremena potpuno iskreno.
— Uđite, gospodine Ivane. Voda za čaj upravo je zakuhala.
Sjeli su u sjenicu, pili čaj i gledali kako se sunce polako spušta iza krošnji. Negdje daleko, u gradu, Marko i njegova majka liječili su rane koje su sami sebi zadali. A ovdje, okružena spašenim životinjama i novim, slobodnim početkom, Lana je napokon osjetila da je kraj doista ispao veličanstven.
