— Ja na to nisam spremna.
— Zato što si škrta! — ciknula je Lara. — Cijeli život zaviruješ drugima u novčanik! Pa imate ušteđevinu! Mama mi je rekla da ste planirali na Maldive! Zar ti je toliko teško odreći se svog odmora zbog sreće nekoga tko ti je obitelj?
— Obitelj? — ponovila je Ana, a u glasu joj se odjednom pojavila hladna oštrina. — Otkad se poznajemo, nijednom me nisi nazvala da pitaš kako sam. Javljaš se samo kad ti treba posuditi novac do plaće. Ljudi koji su stvarno bliski ne ponašaju se tako.
Lara je izletjela iz stana i zalupila vratima tako snažno da su prozorska stakla zadrhtala. Nije prošlo ni pola sata, a zazvonio je telefon. Zvala je Ivana.
— Dovela si djevojku do suza — rekla je ledenim glasom. — Sad leži kod kuće u potpunom rastrojstvu. Tlak joj je skočio. Je li to ono što si htjela?
Ana je šutjela. Dobro je znala da bi svaka njezina riječ kasnije bila okrenuta protiv nje.
— Sutra navečer vas očekujem — nastavila je svekrva. — Razgovarat ćemo kao civilizirani ljudi. Nadam se da ćeš se do tada smiriti i donijeti ispravnu odluku.
Ana je prekinula poziv i pogledala muža. Marko je sjedio za prijenosnim računalom u kutu sobe i pravio se da radi. Bilo joj je jasno da ih najteži razgovor tek čeka.
Te večeri, kad su legli, Marko se dugo prevrtao po krevetu. Na kraju se uspravio, upalio noćnu lampicu i nesigurno započeo:
— Ana, moramo ozbiljno razgovarati.
— Slušam te — rekla je i ona se uspravivši, namještajući jastuk iza leđa.
— Shvati, mama je u pravu. Lara je stvarno sanjala takvo vjenčanje. I mladoženja je dobar, iz pristojne obitelji. Ako im sad ne pomognemo, ispast će ružno. Ljudi će pričati. Reći će da je brat žalio novac za vlastitu sestru.
— Marko — Ana se trudila govoriti mirno, iako joj je bijes ključao u prsima — mi nismo dužni živjeti prema tuđim očekivanjima. Imamo svoje planove i svoje potrebe. Nismo milijunaši da se razbacujemo takvim iznosima.
Spustio je pogled i zašutio. Ana je već pomislila da je rasprava završila i posegnula prema prekidaču, kad je Marko izgovorio rečenicu koja je sve razbila u sitne komadiće.
— Već sam podigao kredit.
Ana se ukočila. Zrak u sobi odjednom je postao težak, gust, gotovo nepodnošljiv.
— Što si učinio? — upitala je jedva čujno.
— Uzeo sam nenamjenski kredit — ponovio je, ne gledajući je u oči. — Pet tisuća eura. Na pet godina. Novac sam prebacio mami. Ona je već platila predujam za salu.
Ani se učinilo da joj je sva krv nestala iz lica. Prsti su joj se ohladili. Gledala je u čovjeka s kojim je provela pet godina i odjednom ga nije prepoznavala. Muškarac kojemu je vjerovala bez zadrške upravo joj je priznao izdaju.
— Uzeo si kredit bez mog pristanka? — glas joj je bio tih, ali toliko miran da je zvučao opasno. — Zadužio si nas zbog vjenčanja svoje sestre? I nisi me ni pitao?
— Pa nije to zauvijek — pokušao se opravdati Marko. — Otplatit ćemo. Pet tisuća eura, velika stvar. Imamo normalne plaće, snaći ćemo se.
— Ne radi se o novcu — Ana je ustala iz kreveta i počela hodati po sobi. — Radi se o tome da si odluku donio umjesto nas oboje. Interese svoje majke i sestre stavio si ispred naše obitelji. Iznevjerio si povjerenje koje smo imali. Jednim potezom prekrižio si sve što smo zajedno gradili.
— Nemoj pretjerivati — namrštio se Marko. — To je obična obiteljska situacija. Svi pomažu rodbini. Moja kolegica je čak digla stambeni kredit da bratu pomogne oko stana, pa ništa, žive sasvim normalno.
— Tvoja kolegica je to napravila svojom voljom — odsjekla je Ana. — A ti si mene samo stavio pred gotov čin. Nisi smatrao potrebnim ni razgovarati sa mnom.
Izašla je iz spavaće sobe i otišla u radnu sobu. Na stolu je stajao njezin stari laptop, kojim se služila za medicinsku dokumentaciju. Otvorila je bankovnu aplikaciju i napravila nekoliko snimki zaslona. Zatim je ušla u povijest transakcija i spremila izvadak. Nije znala hoće li joj to ikada zatrebati, ali neki unutarnji glas govorio joj je da pred njom nije obična svađa, nego pravi rat.
Ujutro nije ni doručkovala. Odjenula se i otišla iz stana, rekavši Marku da ima obveze. Zapravo je krenula odvjetnici čiji joj je broj dala kolegica s posla. Petra Petrović bila je žena od pedesetak godina, prodorna pogleda i navike da govori kratko, jasno i bez suvišnih ukrasa.
Ana joj je izložila cijelu situaciju, trudeći se da ne preskoči nijedan detalj. Ispričala joj je za kredit, za svekrvin pritisak, za Larinu histeriju. Pokazala je snimke zaslona i bankovne izvatke. Odvjetnica ju je pažljivo saslušala, nešto bilježila u rokovnik, a zatim se naslonila u stolcu i odmjerila je pogledom.
— Želite li spasiti brak ili zaštititi svoje interese? — upitala je izravno.
— Želim pravdu — odgovorila je Ana. — I želim znati koliko je zakonito ono što je moj muž napravio.
Petra je kimnula i počela objašnjavati. Kredit koji jedan supružnik podigne bez suglasnosti drugoga moguće je osporavati ako se dokaže da novac nije potrošen za potrebe zajedničkog kućanstva. Prema zakonu, takva se obveza može smatrati osobnom, pa bi za nju trebao odgovarati onaj tko ju je preuzeo. No u praksi stvari nisu tako jednostavne. Ako se rate već plaćaju iz zajedničkog budžeta, bit će mnogo teže dokazati da kredit nije služio obitelji. Osim toga, banci nije važno tko uplaćuje novac; njoj je bitno samo da dug bude podmiren na vrijeme.
— Moj savjet je sljedeći — rekla je odvjetnica. — Prikupite što više dokaza. Snimite razgovore s muževom rodbinom, sačuvajte poruke, zabilježite sve što potvrđuje da je novac otišao na sestrino vjenčanje, a ne na vaše zajedničke potrebe. Ako dođe do podjele imovine ili razvoda, takva dokumentacija može biti presudna.
Ana je izašla iz odvjetničkog ureda s teškim kamenom u grudima. Nije željela razvod. Voljela je Marka. Ali sada je shvaćala da se nešto nepovratno promijenilo. Onog trenutka kad je novac prebacio majci, a da s njom nije ni razgovarao, prešao je granicu. A ta se granica više nije mogla izbrisati.
Iste večeri u njihovu se stanu oglasilo zvono. Ana je otvorila vrata i na pragu ugledala Ivanu i Laru. Svekrva je u rukama držala kutiju s tortom, dok se Lara skrivala iza njezinih leđa, s izrazom krivnje koji je djelovao gotovo uvježbano. Ana je odmah shvatila da je pred njom predstava.
— Došle smo se pomiriti — objavila je Ivana, ulazeći bez poziva. — Dosta je durenja, Ana. Obitelj mora biti na okupu.
Marko je izašao iz sobe i pogledao ženu s nadom, očito željan da se sve nekako izgladi. Ana je bez riječi propustila gošće u dnevni boravak, a sama je zastala pokraj police s knjigama.
