Gotovo neprimjetno posegnula je prema mobitelu koji je ležao na polici uz knjige i uključila snimanje.
U početku je sve izgledalo gotovo pristojno. Ivana je sipala čaj, započinjala bezazlene rečenice o vremenu, zdravlju i tome kako se bliskim ljudima ipak mora znati oprostiti. Lara je sjedila šutke, vrhom žličice mrvila komad torte i uporno izbjegavala Anin pogled. Ana je mirno čekala. Znala je da pravi razlog njihova dolaska tek treba isplivati.
— Shvati, Ana — svekrvin glas odjednom je postao mekan, gotovo sladunjav — mi smo jedna obitelj. Trebala bi biti zahvalna što smo te prihvatili. Marko je mogao naći mirniju, poslušniju djevojku, ali izabrao je tebe. A ti se ponašaš kao da smo ti najveći neprijatelji.
— Ne mislim da ste mi neprijatelji — odgovorila je Ana ravnim glasom. — Samo mi nije jasno zašto bih ja iz vlastitog džepa trebala financirati vjenčanje vaše kćeri.
— Zato što živiš s mojim bratom! — planula je Lara. — Koristiš njegov novac, njegov stan. A stan je, usput, kupljen na kredit koji on otplaćuje. Tko si ti uopće da ovdje postavljaš uvjete?
Ana ju je dugo promatrala. Zatim je pogled prebacila na Marka. Sjedio je spuštene glave i nije izgovorio ni riječ.
— Stan je kupljen na kredit koji otplaćujemo zajedno — rekla je polako, kao da objašnjava nešto sasvim osnovno. — A uređenje stana plaćeno je mojom osobnom ušteđevinom. Zato bi bilo bolje da svoje izmišljotine zadržiš za sebe.
— Djevojke, nemojte se svađati — umiješala se Ivana, raširivši ruke kao mirotvorka. — Hajdemo razgovarati razumno. Ana, mi razumijemo da si povrijeđena. Ali pokušaj i ti razumjeti nas. Ivan ima ozbiljnih problema sa srcem. Treba mu dobar kardiološki centar, trebaju mu lijekovi, a sve to mnogo košta. Mi jednostavno ne možemo sami podnijeti sve troškove vjenčanja. A Lara čeka dijete, ne smije se uzrujavati. Ti si liječnica, valjda znaš koliko je to ozbiljno.
— Dakle, ja bih trebala platiti svadbu zato što je vaš muž bolestan, a vaša kći trudna? — upitala je Ana.
— Trebala bi pomoći obitelji — presjekla ju je Ivana. — Ili se više ne smatraš dijelom obitelji?
Tada Lara više nije izdržala. Naglo je odskočila sa stolca, lice joj se iskrivilo od bijesa, a riječi su izletjele iz nje poput otrova.
— Ti si mi uništila vjenčanje! Misliš samo na sebe! Obična si jalova kokoš koja ne može podnijeti tuđu sreću! Nikada nećeš imati djecu, pa zato želiš pokvariti moj dan!
U dnevnom boravku nastala je teška, zvonka tišina. Marko je problijedio. Ivana je na lice navukla izraz zaprepaštenja, ali Ana je u njezinim očima uhvatila tračak zadovoljstva. Ta rečenica nije izletjela slučajno. Bila je pripremljena.
Ana je polako ustala, prišla polici i uzela mobitel. Isključila je snimanje i spremila uređaj u džep.
— Razgovor je završen — rekla je hladno. — Molim vas da napustite moj stan.
— To je i moj stan — prvi put se javio Marko.
— Upravo tako — Ana se okrenula prema njemu. — Zato ćemo ti i ja o tome razgovarati nasamo. Bez publike.
Kad su se vrata za Ivanom i Larom zatvorila, Ana je izvadila mobitel i pustila snimku. Glasovi su ispunili prostoriju. Marko je slušao, a lice mu se mijenjalo iz sekunde u sekundu. Kad je ponovno odjeknula Larina uvreda o „jalovoj kokoši“, trgnuo se i pogledao Anu s nečim nalik boli. No čim je snimka završila, izgovorio je sasvim drugo od onoga čemu se nadala.
— Ti si snimala moju obitelj? Špijunirala si ih? Jesi li ti svjesna kako to izgleda?
— Štitila sam sebe — odgovorila je Ana mirno. — Sada imam dokaz da me tvoji vrijeđaju i pokušavaju iznuditi novac.
— Nitko ništa nije iznuđivao! — viknuo je Marko. — Tražili su pomoć! Ljudski su te zamolili! A ti si od toga napravila kazneni slučaj!
Hodao je po sobi kao zvijer u kavezu, hvatao se za glavu, zaustavljao pa ponovno kretao. Ana ga je gledala i odjednom shvatila da pred njom ne stoji čovjek za kojeg se udala. To nije bio onaj mladić s kojim je nekada otišla u kino na prvi spoj. Nije to bio muškarac koji joj je držao ruku dok je izlazila iz bolnice nakon iscrpljujuće noćne smjene. Pred njom je bio netko drugi. Slomljen čovjek, vezan za majčino odobravanje kao za kisik. Netko tko bi bez razmišljanja žrtvovao vlastitu ženu samo da ostane dobar sin.
— Moraš se ispričati — nastavio je Marko, zaustavivši se nasred sobe. — Ispričaj se i plati barem polovicu iznosa. Mama će se onda smiriti. Ona brzo popusti kad vidi dobru volju. Sve se još može srediti.
— Neću platiti ništa — rekla je Ana. — I nemam se za što ispričavati.
— Onda ćemo morati ozbiljno razgovarati o našoj budućnosti — glas mu je postao tvrd. — Ako ne poštuješ moju obitelj, ne vidim smisao da nastavimo.
Upravo tada zazvonio je Anin mobitel. Na ekranu se pojavila poruka od Lare. Poslala joj je poveznicu na skupu vjenčanicu, a ispod napisala: „Mogla bi se malo isprsiti, nećeš propasti. Hajde, oprostit ću ti ako sve napraviš kako treba.“
Ana je pružila mobitel Marku. Pročitao je poruku i okrenuo glavu.
— To su samo emocije — promrmljao je. — Nije ona to mislila zlobno.
Ana više nije rekla ni riječ. Otišla je u spavaću sobu, otvorila ormar i počela vaditi njegove stvari. Košulje, traperice, pulovere i donje rublje slagala je uredno, bez žurbe, u veliku putnu torbu. Marko je stajao na pragu i gledao je očima raširenima od nevjerice.
— Što to radiš? — upitao je.
— Pakiram ti stvari — odgovorila je, ne okrenuvši se. — Ideš k mami. Tamo te vole i cijene. A meni treba vremena da razmislim.
— Ne možeš me izbaciti! — povikao je. — Ovo je naš zajednički stan!
— Baš zato ćeš otići ti — Ana je zatvorila torbu i odnijela je u hodnik. — Ja ostajem ovdje. Ako želiš, možeš pokrenuti sudsku podjelu imovine. Ali večeras je najbolje da budeš kod svoje majke.
Otvorila je ulazna vrata i šutke čekala dok se obuvao. Marko je još neko vrijeme stajao nepomično, kao da se nada da će se predomisliti. Zatim je zgrabio torbu i izašao na stubište.
— Zažalit ćeš zbog ovoga — rekao je na odlasku. — Ti uništavaš našu obitelj.
Vrata su se zatvorila uz tup udarac. Ana se naslonila na zid i sklopila oči. Stan je utihnuo. Čulo se samo kapanje vode iz slavine u kuhinji, koja nije bila dobro zatvorena. Otišla je onamo, zavrnula ventil i sjela na stolac. Nije mogla misliti. U njoj nije ostalo ništa osim umora — dubokog, teškog, sveprožimajućeg umora kakav se javi nakon reanimacije u kojoj, unatoč svim naporima liječnika, pacijent ipak ne preživi.
Sljedeća dva tjedna pretvorila su se u noćnu moru. Ivana je zvala svaki dan, svaki put s drugačijom maskom. Jednom je prijetila da će preko suda izboriti podjelu imovine i ostaviti Anu bez ičega. Drugi put glumila je zabrinutu svekrvu koja žali „jadnu snahu“ jer se, navodno, samo izgubila i treba nečije mudro vodstvo. Zatim bi opet najavljivala da će Marko vrlo brzo pronaći normalnu ženu, dok će Ana ostati sama do kraja života.
Ni Lara nije zaostajala za majkom. Po društvenim mrežama počela je objavljivati patetične zapise o tome koliko joj je teško prolaziti kroz sve to dok se priprema za vjenčanje.
