jer joj, kako je pisala, najbliži ljudi namjerno kvare najvažnije dane u životu. Ani su poznanici slali snimke zaslona tih objava, a svaka nova bila je otrovnija od prethodne. Lara nigdje nije spominjala ime, ali nitko od zajedničkih ljudi nije imao dvojbe na koga se ti žalopojni redci odnose.
Prava nevolja počela je otprilike tjedan dana poslije. Ivana se pojavila pred Aninim stanom, i to ne sama, nego s Markom i dvojicom nepoznatih muškaraca. Lupala je i zahtijevala da Ana otvori vrata te da „vrati sinu ono što mu po zakonu pripada“. Ana nije dopustila da je uvuku u raspravu na hodniku. Umjesto toga, nazvala je policiju.
Policajac je stigao nakon dvadesetak minuta. Bio je to stariji službenik, umorna lica, ali vrlo pronicljiva pogleda. Najprije je saslušao jednu, zatim drugu stranu, pa mirno zamolio sve prisutne da spuste ton. Ivana je odmah pokušala izazvati sažaljenje pričom o zloj snahi koja je, navodno, izbacila vlastitog muža na ulicu. Marko je stajao uz nju i šutke potvrđivao glavom. Dvojica muškaraca predstavila su se kao rodbina i glasno se zgražala nad „nepravdom“.
Ana je policajca zamolila da s njom uđe u stan kako bi mu pokazala dokumente. Na stol je položila ugovor o stambenom kreditu, iz kojeg je bilo jasno da su oba supružnika navedena kao sudužnici. Zatim mu je dala bankovne izvatke koji su potvrđivali da su mjesečne rate godinama odlazile s njezine kartice. Na kraju je pustila snimku onog razgovora u kojem je Lara vikala o „jalovoj kokoši“, a Ivana bez imalo srama tražila novac za svadbu.
Dok je slušao, policajčevo lice postajalo je sve ozbiljnije. Kad je snimka završila, vratio se na stubište, gdje su se Markovi rođaci i dalje prepirali, i dovoljno glasno rekao:
— Službeno vas upozoravam. Ako nastavite vršiti pritisak na gospođu, vaše ponašanje može se tumačiti kao iznuda. To je kazneno djelo i može završiti vrlo ozbiljnim posljedicama. Preporučujem vam da se raziđete i da sve imovinske sporove rješavate civilizirano, putem nadležnih institucija.
Ivana je otvorila usta, spremna na novi napad, ali policajac je podigao ruku i presjekao je.
— Rekao sam što sam imao. Dosta. Razlaz.
Otišli su nevoljko, bacajući prema Ani poglede pune bijesa. Marko je krenuo zadnji. U njegovim je očima na trenutak vidjela zbunjenost, gotovo nevjericu. Kao da do samoga kraja nije vjerovao da će se sve doista oteti kontroli i završiti ovako.
Zatim je došao dan razvoda. Ana se pojavila na sudu u jednostavnom, tamnoplavom odijelu. Marko je stigao s majkom, koja je tijekom cijelog postupka teatralno uzdisala i odmahivala glavom, kao da prisustvuje velikoj obiteljskoj tragediji. Nitko nije postavljao pitanja o mirenju. Sve je bilo jasno i završeno. Sudac je brzo prošao potrebne dokumente, uzeo u obzir bračni ugovor i donio odluku o podjeli imovine. Stan je ostao Ani, jer je preuzela obvezu da sama nastavi otplaćivati preostali dio kredita. Marku je pripao automobil.
Iz zgrade suda izašli su gotovo istodobno. Ivana je odmah počela nešto žustro objašnjavati sinu, ali Ana više nije željela čuti ni jednu jedinu riječ. Sjela je u autobus i odvezla se kući. U njoj su se istodobno širili golema praznina i olakšanje toliko snažno da je jedva mogla udahnuti.
Prošao je mjesec dana. Ana se bacila na posao kao da joj je to jedini način da misli drži pod kontrolom. Malo-pomalo ponovno se počela smijati, izlaziti s prijateljicama i prihvaćati pozive koje je prije odbijala. Upisala se čak i na plivanje, o čemu je dugo razmišljala, ali nikada nije nalazila vremena. Na hladnjak, gdje je nekad stajala fotografija tirkiznog mora kao podsjetnik na odgođeni odmor, zalijepila je novu sliku — onu s posljednjeg posjeta roditeljima.
Jedne subote svratila je u supermarket po namirnice. Stajala je pred policom s mliječnim proizvodima i birala jogurt kad je začula poznat glas. Okrenula se i ugledala Laru. Stajala je pokraj blagajne s košaricom punom jeftinih gotovih jela. Izgledala je iscrpljeno, ispijeno, gotovo neprepoznatljivo. Od sjaja buduće mladenke nije ostalo ništa.
Lara je i nju primijetila. Na tren se ukočila, a zatim odlučnim korakom pošla prema njoj. Ana se u sebi pripremila na novu scenu.
— I? Jesi sad zadovoljna? — upitala je Lara, zaustavivši se nekoliko koraka dalje. Glas joj je bio prigušen i napuknut. — Uništila si mi život. Nadam se da ti je sada lakše.
Ana ju je pogledala mirno. Nije osjećala ni bijes ni zadovoljstvo. Samo tihu žalost kakva se javi kad gledaš čovjeka koji je sam sebi iskopao jamu, a onda za pad okrivljuje druge.
— Ja ti nisam uništila život, Lara — rekla je ravnomjerno. — Sama si to učinila onog trenutka kad si zaključila da ti drugi ljudi nešto duguju.
— Ti ništa ne razumiješ — Lara je šmrcnula i spustila pogled. — Zaručnik me ostavio. Kad je saznao koliko je mama tražila od tvoje obitelji, rekao je da se ne želi vezati uz takvu rodbinu. Rekao je da mu takva žena ne treba. Vjenčanje je propalo. A kredit je sada ostao na Marku. Mama i tata su se posvađali do kraja. Tata je otišao kod brata na selo i rekao da više ne može živjeti u tom ludilu.
Ana je šutjela. U glavi su joj odjeknule riječi odvjetnika: kredit podignut bez pristanka supružnika, za osobne i nenamjenske potrebe, smatra se osobnom obvezom onoga tko ga je uzeo. To je značilo da će Marko sam otplaćivati tih približno pet tisuća eura, s kamatama, godinama. Banka od Ane nije mogla tražiti ni cent.
— Žao mi je što je tako završilo — rekla je iskreno. — Ali ja nisam mogla postupiti drukčije. Nisam dužna plaćati tuđe hirove.
Lara je htjela nešto dobaciti, no Ana se već okrenula i krenula prema izlazu. Čula je kako za njom još nešto viče, ali riječi su se izgubile u buci trgovine.
Tri dana kasnije Ana je stajala u zračnoj luci s malim kovčegom pokraj sebe. Uz nju je bila Nina, njezina najbolja prijateljica još iz studentskih dana, nasmijana od uha do uha. Na ekranu iznad šaltera svijetlilo je odredište leta. More. Bijeli obluci. Plavetnilo koje se prelijeva pod suncem. Deset dana tišine i mira, upravo ono što je zaslužila više nego itko.
— Kako si? — upitala je Nina, zavirujući joj u lice. — Jesi sigurna da ti nije žao?
Ana je odmahnula glavom. Pred očima su joj u jednom trenu prošle noćne smjene, beskrajne svađe, rodbinska poniženja, muževa izdaja, sudski hodnici i večeri provedene u stanu koji je odjednom postao prevelik i tih. I tada je shvatila da ne žali. Ni za jednim korakom. Sve je to nalikovalo teškoj operaciji: bolnoj, nužnoj, ali jedinoj koja uklanja bolesno tkivo i daje čovjeku mogućnost da ponovno ozdravi.
— Ni najmanje — odgovorila je i prvi put se nasmiješila bez napora.
U džepu jakne ležao joj je mobitel s isključenim zvukom. Na zaslonu je čekala nepročitana poruka od Marka: „Možemo li razgovarati? Sve sam shvatio.“ Ana ju je otvorila, zadržala pogled na njoj nekoliko sekundi, a zatim je izbrisala bez odgovora.
Potom je uhvatila Ninu pod ruku i zajedno su krenule prema šalteru za prijavu.
Zrakoplov je poletio točno prema rasporedu. Ispod krila su klizili oblaci nalik tučenom vrhnju, a negdje daleko pod njima ostajali su dugovi, krediti, uvrede i tuđe svadbe koje Ana više nikada nikome nije namjeravala plaćati.
