— Je li se moj bjegunac napokon pojavio? — zacvrkutala je svekrva kao da razgovara o izgubljenom kišobranu, a ne o odraslom čovjeku. — Nemoj ga slučajno previše maziti! U nedjelju neka opet svrati do mene. Ormar u hodniku još nije sastavljen, vrata se jedva drže.
Bez riječi sam prekinula poziv.
Marko je problijedio kao da mu je netko upravo uručio nalog za još jednu smjenu na gradilištu. Na licu mu se, sloj po sloj, ukazalo bolno otkriće: kod majke nije bio premoreni, voljeni sin kojem treba mir, nego besplatna radna snaga s obiteljskim popustom.
— Ja sam se, koliko znam, vratio kući! — pokušao je podići srušenu krunu, povisivši glas i zakoračivši prema meni. — Imam pravo leći i odmoriti se u vlastitom stanu!
— Stan je moj. Imala sam ga prije braka — podsjetila sam ga tiho, ali tako čvrsto da se činilo kako su ključevi u bravi zazveckali sami od sebe.
Njegovo „vratio sam se kući” ostalo je visjeti među nama poput nespretne šale. Činilo se da se Marko prvi put nakon svih godina braka sjetio te činjenice ne zbog računa i papira, nego zbog tona kojim je izgovorena. Posljednji ostaci njegove bahatosti skliznuli su s njega. Stajao je nasred hodnika kao gost na odmoru kojeg više nitko ne želi ugostiti.
— Večeras ovdje nećeš prespavati, Marko — rekla sam jasno, odvajajući svaku riječ. — Nećeš se ni raširiti na kauču kao da ti pripada prijestolje. Ako se želiš vratiti obitelji, nećeš početi od tanjura večere. Počet ćeš razgovorom s djecom, isprikom i obiteljskim psihologom.
Sara se bez ijedne riječi okrenula i otišla u svoju sobu. Zvuk brave koja je škljocnula u tišini hodnika odjeknuo je jače od bilo kakve svađe. Bio je to udarac od kojeg ga nije mogla zaštititi nijedna torba s njegovim stvarima.
Marko je zbunjeno pogledao u mene, kao da još očekuje da ću prasnuti u smijeh i priznati kako je sve samo okrutna šala. Ali moje lice ostalo je mirno.
— Ključeve ostavi na ormariću, Marko — rekla sam. — I dobro zatvori vrata za sobom. Propuh u ovoj kući nije počeo s ulaza, nego onoga trenutka kad si vlastitu djecu nazvao čergom.
