U obavijesti je pisalo da su u mojem stanu privremeno prijavljene dvije osobe: Marko i Lana. Rok prijave: pet godina. Temelj: ugovor o besplatnom korištenju stambenog prostora. U rubrici „vlasnik” stajao je moj potpis — samo što je bio nespretno krivotvoren.
Naslonila sam se na stolac. Prsti su mi se u trenu ohladili.
Budući da se bavim nekretninskim pravom, njihovu sam namjeru shvatila gotovo istoga časa. Lana je trudna. Čim dijete dođe na svijet, automatski će ga prijaviti ondje gdje je prijavljena majka. Za to im neće trebati nikakva moja suglasnost. A novorođenče se ne izbacuje „nikamo” tek tako — ni sudovi ni centar za socijalnu skrb to ne bi dopustili godinama. Zapela bih u postupcima, žalbama i ročištima, možda sve dok dijete ne postane punoljetno, dok bi Marko za to vrijeme mirno pio pivo u mojoj kuhinji.
Pogled mi je pao na praznu vješalicu za ključeve kraj vrata. Rezervni ključ Lana je odnijela prije mjesec dana, kad je svratila, kako je rekla, „samo na čaj”.
U meni se probudila ona stara, spaljena gorčina. Imala sam osamnaest kad su moji roditelji, meni iza leđa, prodali drvenu kuću moje pokojne bake pokraj Karlovca. To je bilo jedino mjesto na kojem sam se ikada osjećala potpuno sretno. Novac je završio na Laninoj razvikanoj svadbi u iznajmljenom seoskom imanju, s limuzinom, glazbom i cijelim cirkusom. Brak joj se raspao nakon pola godine, a moje djetinjstvo nestalo je kao da nikada nije postojalo. Roditelji su tada samo slegnuli ramenima: „Lani je potrebnije, znaš da je ona osjetljiva.”
Tada sam ostala bez ičega. Ali sada više nisam imala osamnaest, nego trideset i tri godine. I iza sebe sam imala stotine dobivenih predmeta.
Zaklopila sam laptop i polako udahnula.
Mislili su da ću otrčati na sud, plakati i osporavati ugovor? Ne. Građanski postupci traju predugo. Ja ću krenuti ondje gdje ih najviše boli.
Ujutro sam izašla bez buke.
Lana je blaženo spavala na mojem kauču, a Marko je hrkao u kuhinji, neobrijana obraza priljubljena uz ljepljivi stol, pokraj prazne limenke jeftinog piva. Neka vjeruju da su pobijedili. Meni je trebalo samo malo vremena.
Najprije sam otišla do poznatog vještaka. Pedeset eura za hitnost i već navečer na stolu sam imala službeni nalaz izvanparničnog grafološkog vještačenja. Plavi pečat potvrđivao je ono što sam znala: potpis na ugovoru nije moj. Iscrtala ga je tuđa ruka; prema snažnom, neravnom pritisku, najvjerojatnije muška.
Istoga dana odnijela sam prijavu u dežurnu službu policije. Krivotvorenje isprava. Fiktivna prijava boravišta. Dežurni poručnik počeo je prelistavati moje papire.
