— Zvao je — rekla je Marija tiho. — Molio me da povučem prijavu. Govorio je da mu majka umire.
Ivan se nije odmah okrenuo. Samo je kratko izdahnuo.
— Ne umire ona. Glumi. Kao što je glumila svih ovih godina.
Marija je neko vrijeme šutjela.
— Znaš… gotovo mi ga je žao. Cijeli život živi pod njezinom rukom. Čak i kad su dizali kredite, ona mu je dala presliku moje osobne. On zapravo ne zna živjeti sam.
Ivan Petrović napokon se okrenuo prema kćeri. Pogled mu je bio dug, ozbiljan i miran.
— To ga ne opravdava, Marija. Odrastao je čovjek. Imao je posao, ženu, dom. Mogao je izabrati tebe. Ali izabrao je majku. Izabrao je kredite. Izabrao je laži. To je bila njegova odluka.
Marija je samo kimnula.
Sutradan ju je Helena pozvala u ured kako bi prošle sve što ih čeka na sudu.
— Ročište po građanskoj tužbi zakazano je za idući tjedan — objasnila je, listajući fascikl s dokumentima. — Tražit ćemo da se ugovori o kreditima proglase ništetnima. Osim toga, zahtijevamo da Marko i Katarina vrate sav novac koji su potrošili, kao i naknadu za pretrpljenu duševnu bol. Kazneni predmet vodit će se zasebno, ali dokaza ima dovoljno.
Marija ju je slušala, a imala je osjećaj kao da stoji na samom rubu provalije i gleda u dubinu.
Na dan ročišta probudila se prije alarma. Iza prozora su se vrtjele prve pahulje. Obukla je jednostavnu tamnoplavu haljinu, skupila kosu i izašla iz stana. Pred ulazom ju je čekao otac.
— Jesi spremna?
— Jesam.
Sjela je za volan svojeg Solarisa, a Ivan na suvozačko mjesto. Motor je tiho zabrujao i automobil je polako krenuo iz dvorišta.
Sudnica nije bila puna. S jedne strane sjedili su Marija, njezini roditelji i Helena. Nasuprot njima bili su Marko i Katarina. Svekrva je sjedila zgrbljena, gotovo utisnuta u klupu, teško dišući. Marko nije podizao pogled prema Mariji. Gledao je u pod kao da ondje može pronaći spas.
Sutkinja, žena od pedesetak godina umorna lica, otvorila je raspravu. Helena je ustala i smirenim, jasnim glasom iznijela tužbeni zahtjev. Prijevara. Krivotvoreni potpisi. Tri kredita ukupne vrijednosti 2.020 eura. Naknada nematerijalne štete. Zahtjev da se ugovori proglase nevažećima.
Kad je završila, sutkinja je pogledala Katarinu.
— Tuženice, možete se očitovati.
Katarina je ustala. Ruke su joj vidljivo drhtale. Otvorila je usta, ali umjesto riječi iz nje je provalio plač. Glasno je jecala, brišući suze dlanovima i razmazujući ih po licu.
— Nisam ja kriva! I mene su prevarili! Mislila sam da se to može tako! Mislila sam da je to obiteljski! Da, potrošila sam novac, ali ja sam bolesna žena, meni treba liječenje! Vratit ću! Sve ću vratiti!
Sutkinja je kratko udarila čekićem.
— Tuženice, smirite se. Sjednite.
Katarina je sjela, ali je i dalje tiho jecala. Marko je pokraj nje sjedio ukočeno, blijed poput zida.
Zatim je riječ dobio on. Ustao je, nervozno poravnao ovratnik košulje i progovorio tihim glasom, gotovo nerazgovijetno.
— Priznajem. Da, uzeli smo kredite. Da, bez znanja moje žene. Ali nisam htio da sve tako završi. Mama je govorila da je to samo privremeno, da ćemo brzo vratiti. Onda se sve zakompliciralo… izgubio sam se u tome. Nisam htio Mariji nanijeti zlo.
Sutkinja ga je pogledala preko ruba naočala.
— A što ste mislili, tko će plaćati kredite podignute na ime vaše supruge?
Marko je spustio glavu.
— Ne znam. Nisam razmišljao.
U prostoriji se spustila teška tišina.
Nakon otprilike sat vremena sud je donio odluku. Ugovori o kreditima proglašeni su ništetnima. Marko i Katarina obvezani su nadoknaditi sav potrošeni iznos. Mariji je dosuđena i naknada nematerijalne štete u visini od 500 eura.
Dok je sutkinja čitala izreku presude, Katarina je naglo ustala i, ne čekajući kraj, izašla iz sudnice. Marko je ostao još trenutak. Pogledao je Mariju kratko, gotovo ljutito.
— Jesi sad zadovoljna?
Marija mu je mirno uzvratila pogled.
— Nisam, Marko. Nisam zadovoljna. Ali sam mirna. Sad je barem pravedno.
Htio je nešto reći, no predomislio se, okrenuo i izašao za majkom.
Ivan Petrović nježno je stisnuo Marijinu ruku.
— Gotovo je, kćeri. Idemo kući.
Kad su izašli iz zgrade suda, ulica je bila prekrivena tankim slojem snijega. Marija je sjela u svoj Solaris, prešla dlanom preko volana i nasmiješila se. Prvi put nakon dugo vremena više nikome nije morala objašnjavati zašto ima pravo disati.
Prošlo je šest mjeseci.
Bio je svibanj. Kroz otvorene prozore ulazio je miris toplog asfalta, mladog lišća i prašine koju je vjetar dizao s pločnika. Bijele pahuljice topolina paperja lebdjele su ulicom poput zakašnjelog snijega. Marija je odškrinula prozor i pustila proljeće u stan.
Sada je živjela sama. Razvod je bio brzo zaključen. Marko se nije protivio jer se nije imalo oko čega raspravljati. Stan je ostao Mariji. Automobil je i dalje bio samo njezin. Krediti su, odlukom suda, poništeni.
Kazneni postupak završio je mjesec dana ranije. Sud je Marka i Katarinu proglasio krivima za prijevaru, ali im je, uzimajući u obzir priznanje, kajanje i djelomično vraćenu štetu, izrekao uvjetnu kaznu. Godinu i pol uvjetno svakome. Uz novčanu kaznu. I obvezu da Mariji isplate preostali dio duga.
Jednog poslijepodneva sjedila je za kuhinjskim stolom i pregledavala stare fotografije kad joj je zazvonio mobitel. Na zaslonu se pojavilo Markovo ime.
Nekoliko sekundi samo je gledala u ekran. Zatim se javila.
— Bok — rekao je tiho. — Mogu li svratiti? Blizu sam.
— Zašto?
— Da razgovaramo. Molim te. Neću dugo.
Pristala je.
Petnaest minuta poslije netko je pozvonio. Marko je stajao pred vratima mršaviji nego prije, s tamnim podočnjacima i u izblijedjeloj košulji. U ruci je držao vrećicu s narančama.
— Uđi — rekla je.
Sjeo je na rub kuhinjske stolice i spustio vrećicu na stol, kao da ne zna što bi s rukama.
— Kako si? — upitao je.
— Dobro. Radim. Živim.
— Čuo sam. Lucija mi je rekla. Kaže da si dobro.
Marija nije odgovorila.
Marko je progutao knedlu.
— Došao sam se ispričati.
Sjela je nasuprot njemu i položila ruke u krilo.
— Puno sam razmišljao ovih pola godine — nastavio je. — Ja nikad zapravo nisam živio samostalno. Uvijek je mama bila tu. Ona je odlučivala što treba napraviti. Kamo ići. S kim biti. Čak i za te kredite… rekla je: „Mora se.” A ja nisam postavljao pitanja. Mislio sam da ona zna bolje. Ali nije znala. Samo je iskorištavala. Mene. Tebe. Sve oko sebe.
Prešao je dlanom preko lica.
— Kad si ti otišla, tek sam onda vidio kakva je stvarno. Izbacila me, Marija. Rođena majka me izbacila iz kuće. Rekla je da sam nesposoban, da zbog mene sada ima presudu i da joj dugujem novac za stan.
Marija ga je slušala bez riječi. Govorio je polako, a svaka njegova rečenica padala je među njih teško, kao mokra zemlja.
— Ostao sam sam — rekao je nakon kraće šutnje. — Bez posla. Bez doma. Bez žene. I tek tada sam shvatio da sam izgubio sve. Sve što je u mom životu bilo pravo. Izgubio sam tebe.
Zašutio je i dugo promatrao vlastite ruke.
— Znam da nemam pravo ništa tražiti — nastavio je napokon. — Ali ipak želim pitati. Možemo li pokušati ispočetka? Promijenio sam se. Više nikad neću dopustiti majci da se miješa. Naći ću posao. Sve ću popraviti.
Marija ga je dugo gledala. Zatim je pogled skrenula prema prozoru, gdje je vjetar lagano njihao grane topole.
— Marko, zahvalna sam ti što si to rekao — progovorila je mirno. — Dugo sam čekala da jednog dana čujem te riječi. Ali sada je prekasno.
On se trgnuo kao da ga je netko udario. Marija je nastavila, ne skidajući pogled s prozora:
— Ne mrzim te. Više se čak ni ne ljutim. Samo se ne želim vraćati. Naučila sam živjeti bez stalnog osvrtanja preko ramena. Naučila sam donositi odluke sama. Plaćati račune sama. Birati kamo ću za vikend, a da nikome ne polažem račune. Više ne strahujem od toga što me čeka kad dođem kući. Više se ne trzam na svaki poziv. Slobodna sam. A tu slobodu ne bih mijenjala ni za što.
Marko je pognuo glavu.
— Znači… ne?
— Ne. Želim ti dobro. Stvarno. Želim da pronađeš posao, da naučiš stajati na vlastitim nogama. Možda si kroz sve ovo morao proći da bi napokon odrastao. Ali mi više ne idemo istim putem.
Dugo je sjedio bez riječi. Zatim je ustao, uzeo zgužvanu vrećicu s narančama sa stola i polako krenuo prema vratima. Na pragu se okrenuo.
— Hvala ti što me nisi odmah izbacila.
— Čuvaj se, Marko.
Izašao je. Vrata su se zatvorila tiho.
Marija je još nekoliko trenutaka stajala u hodniku. Potom se vratila u kuhinju, uključila kuhalo za vodu i otvorila fascikl s dokumentima. Unutra su bili rješenje o razvodu braka, sudska odluka o kreditima i ugovor o darovanju automobila. Prstima je prešla preko službenog papira s pečatom i nasmiješila se.
Sat vremena kasnije sjela je u Solaris i odvezla se roditeljima. Auto je bio čist, opran dan ranije, a u kabini se osjećao blag miris vanilije. Pred zgradom njezinih roditelja cvjetale su marelice. Parkirala je, zaključala automobil i izašla.
Vesna je stajala kod ulaza i razgovarala sa susjedom. Kad je ugledala kćer, lice joj se odmah razvedrilo.
— Baš smo o tebi govorile! — doviknula je. — Nina pita je li istina da se sada sama voziš autom.
Marija se nasmijala.
— Sama. I baš mi se sviđa.
Nina je odobravajuće kimnula.
— Bravo, dijete. Sjećam se kakva je zbrka ovdje bila prije pola godine. A vidi sada — mir.
— Mir je dobra stvar — rekla je Marija i poljubila majku u obraz.
Zajedno su se popele u stan. Ivan Petrović sjedio je za stolom i čitao novine. Kad je vidio kćer, odložio je novine i skinuo naočale.
— Stigla si. Kako si?
— Dobro, tata. Marko je danas dolazio.
Ivanovo se lice odmah uozbiljilo.
— Da se vrati?
— Da. Odbila sam ga.
Otac je neko vrijeme šutio, a onda kratko kimnuo.
— Dobro si učinila.
Vesna je natočila čaj i iznijela kekse. Sjedili su za stolom utroje i razgovarali o običnim stvarima: o poslu, vremenu, planovima za ljeto.
— Uzet ću godišnji i otići na more — rekla je Marija. — Svojim autom. Sama.
Roditelji su se pogledali.
— Sama? Neće te biti strah? — upitala je majka.
— Ne. Mislim da se više ničega ne bojim.
Ivan Petrović se nasmiješio ispod brkova.
— E, to je moja kći.
Kad je Marija krenula kući, sunce se već spuštalo. Sjela je za volan, spustila prozor i udahnula večernji zrak. U retrovizoru joj je na trenutak zapela poznata figura. Na udaljenoj klupi ispred susjedne zgrade sjedila je Katarina. Sama. Bez uobičajenog kruga susjeda i slušatelja. Gledala je ravno prema Mariji, ali se nije pomaknula niti viknula.
Marija je upalila motor i polako izašla iz dvorišta. Nije morala trubiti. Nije morala zaobilaziti. Nije se morala zaustavljati. Samo je gledala naprijed.
Pola sata kasnije parkirala je kraj supermarketa. U istom trgovačkom centru svjetla su još gorjela u trgovini autodijelova. Ušla je i kupila jarko crvenu navlaku za volan.
Kad se vratila do auta, pažljivo ju je navukla, prešla dlanom preko nove, glatke površine i nasmiješila se.
Bio je to dar.
Njoj samoj.
Za hrabrost. Za strpljenje. Za život koji je počinjao ispočetka.
Pokrenula je motor, uključila omiljenu radijsku postaju i krenula kući. Pred njom je bila blaga svibanjska večer i cijeli jedan život koji je napokon birala sama.
