“Ja sam s Markom” izjavila je hladno na pragu, zatraživši da je puste unutra

Bezobzirni dolazak polomio je moje povjerenje.
Priče

Nisam, međutim, rekla ništa.

— Potpiši ovdje — Ivana je noktom kucnula po praznoj crti pri dnu papira. — I više te nećemo gnjaviti.

Podignula sam pogled prema njoj. Imala je oko trideset pet godina, njegovanu frizuru, skupu manikuru i držanje žene koja je navikla da joj se vrata otvaraju sama od sebe. U mojoj je kuhinji sjedila kao da joj pripada mjesto za tim stolom. Kao da sam ja njoj nešto dužna, a ne obrnuto.

— Čemu to? — upitala sam mirno.

Ivana se uspravila, kao da je čekala baš to pitanje.

— Zato što Marko i ja planiramo obitelj. Treba nam stambeni kredit, treba nam polog. Nedostaje nam četiri tisuće eura. Ako se ti odrekneš uzdržavanja, za godinu i pol sve ćemo zatvoriti. Ovako ti on svaki mjesec šalje novac i nama se računica ne poklapa.

Svaki mjesec.

Umalo sam se nasmijala. U dvije godine stiglo je jedanaest uplata od mogućih dvadeset četiri. To se sad zvalo „svaki mjesec“? Baš me zanimalo je li joj Marko tako ispričao — da uredno plaća? Ili je i iznos usput uljepšao?

Ipak nisam odmah ušla u raspravu. Još ne. Prekrižila sam ruke i pustila je da govori.

— Ti radiš — nastavila je Ivana. Na „ti“ je prešla bez oklijevanja, bez ikakve nelagode, kao da se poznajemo godinama. — Snalaziš se sama. Dijete ima odjeću, obuću, sve što mu treba. Zašto se onda držiš tih alimentacija? To je ionako samo formalnost.

Formalnost.

Oko sto pedeset eura mjesečno, po njoj, bila je formalnost. Možda za nju. Za mene je to bio Luki­nin tečaj robotike utorkom. Bila je to zimska jakna koju sam mu kupila u studenome. Bila su to tri odlaska zubaru, jer mliječni zubi ne pitaju je li nekome nezgodan trenutak.

Ivana je čekala da joj odgovorim. Noktima je lagano lupkala po stolu; bordo lak, šiljati vrhovi, sve savršeno ravno. U njezinoj glavi stvar je očito bila jednostavna: staviš potpis, problem nestane.

— Zna li Marko da ste ovdje? — pitala sam.

Na trenutak je zašutjela. Kratko, jedva primjetno, ali dovoljno da to uhvatim. Pomaknula je torbu u krilu.

— To je naša zajednička odluka — rekla je.

— Ako je zajednička, neka dođe osobno. Neka sjedne ovdje, preko puta mene, i kaže mi u lice: moj sin mi ne treba i ne želim plaćati za njega. Poslije toga možemo razgovarati.

Ivana je stisnula oči. Taj odgovor nije očekivala. Došla je pred umornu, tihu bivšu ženu koja se, valjda, trebala prepasti i potpisati. Samo što se ja nisam prepala. I nisam potpisala.

— Ti uopće ne shvaćaš — glas joj je postao tvrđi. — Njemu je teško. Rastrgan je između vas. Ti izvlačiš novac iz njega, a on pokušava početi novi život.

Izvlačim novac.

Zagurnula sam pramen koji mi je ispao iza uha i okrenula se prema štednjaku. Uključila sam kuhalo za vodu, ne zato što mi se pio čaj, nego zato što su mi ruke morale nešto raditi. Trebalo mi je nekoliko sekundi da joj ne pokažem lice. Voda je zašumjela, zatim proključala. Ulila sam je u šalicu, spustila vrećicu mente i čekala da pusti boju. Zelenkasta para dizala se prema stropu i miješala s Ivaninim parfemom. Čaj je bio gorak; zaboravila sam šećer. Svejedno sam ga popila stojeći kraj prozora, osjećajući njezin pogled među lopaticama.

— Ne izvlačim ja ništa — rekla sam, ne okrećući se. — Primam ono što je sud odredio. Ni cent više, ni cent manje.

— Sud, sud — frknula je Ivana. — Kod vas sve mora preko suda. Normalni ljudi se dogovore.

Vratila sam se za stol i sjela nasuprot njoj. Šalica je ostala između nas, još topla, s tankim tragom pare.

— Pokušala sam se dogovoriti — odgovorila sam. — Dvaput ove godine. Prvi put sam mu poslala detaljan obračun: koliko duguje i za koje mjesece. Pročitao je poruku i nije odgovorio. Drugi put sam predložila plan otplate: po sto eura mjesečno uz tekuće obveze. Pristao je. Već sljedeći mjesec nije uplatio ni jedan jedini cent.

Ivana je šutjela. Zatim je naglo povukla patentni zatvarač na torbi, nervozno, gotovo ljutito.

— Dobro — rekla je. — Ako ovako ne ide, nazvat ću ga. Odmah, pred tobom. Pa neka ti sam kaže.

Izvadila je mobitel i pronašla broj. Ja sam je promatrala bez riječi. Samo sam nakratko pogledala prema polici. Telefon je stajao ravno, a crvena lampica snimanja jedva je treperila.

Ivana je pritisnula poziv i uključila zvučnik.

Jedan ton. Drugi. Na treći se Marko javio.

— Ivana, što je?

Njegov glas ispunio je kuhinju, oštar i nezadovoljan. Nisam ga čula više od pola godine. Posljednji put nazvala sam ga da ga podsjetim na Lukin rođendan. Rekao je „dobro“ i nikad se više nije javio.

— Kod tvoje bivše sam — govorila je Ivana glasno, kao za publiku. — Ne želi potpisati. Razgovaraj s njom.

Nastala je stanka. S njegove se strane čulo nerazgovijetno brujanje televizora.

— Ivana, rekao sam ti da to riješiš sama. Dosta mi je tih ženskih svađa.

Ženske svađe.

Njegov sin, njegova obveza, njegov dug — a on je to zvao ženskim svađama. Stajala sam uz prozor, držala šalicu objema rukama i šutjela. Već se ohladila, ali nisam je spuštala. Morala sam se za nešto držati.

— Marko, ona ne razumije — Ivana je podigla glas. — Objasni joj kako treba. Reci joj da ste se dogovorili.

— Slušaj, neka potpiše. Pun mi je kufer svega toga. Ako hoće novac, neka radi. Umoran sam.

O Luki nije izustio ni riječ.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana