Dok je maločas iz torbe vadila svoj papir, činilo se kao da drži sve konce u rukama. Sada su joj oči preskakale s retka na redak — siječanj, veljača, ožujak. Crveno, crveno, zeleno. Pa opet crveno. I još jednom crveno. Gledala sam kako joj se značenje tih brojki polako slaže u glavi. Ne odjednom, nego dio po dio. Nije riječ o dvjesto eura. Riječ je o tisuću osamsto dva. Nije to „malo zaostao”, nego iznos koji je nekome pola godine života. Ona skuplja četiri tisuće eura za predujam za stan, a tisuću osamsto dva eura za njegovo dijete naziva se pukom formalnošću.
Okrenula sam sljedeći list.
— A ovo vam je preslika zahtjeva za provedbu ovrhe preko FINA-e. Ovdje je urudžbeni broj, ovdje datum — šesti u mjesecu. Prije tjedan dana. Postupak je već pokrenut.
— Što to znači? — Ivanin glas više nije zvučao isto. Postao je tanji, tiši, gotovo neprepoznatljiv. Gdje je nestala ona žena koja je prije četrdeset minuta štiklama odzvanjala po mojem hodniku?
— Znači da će se u iduća dva do tri tjedna provjeriti njegovi računi — rekla sam mirno. — I da će biti blokirani dok se dug ne podmiri u cijelosti. Svi računi. Uključujući i onaj na koji uplaćujete novac za predujam.
Nisam osjećala pobjedu. Nije mi bilo drago. U meni je bilo samo neko čudno smirenje. Kao kad mjesecima nosiš pretešku torbu, pa je napokon spustiš na pod.
Ivana je naglo ustala. Stolac je zastrugao po pločicama. Zgrabila je mobitel i nazvala Marka. Prvi signal. Drugi. Ovaj put se nije javljao. Treći, četvrti. Na peti je ipak podigao slušalicu.
— Lagao si mi — izgovorila je brzo, gutajući riječi. Glas joj je podrhtavao. — Dvjesto eura, je li? Dvjesto?! Ona ovdje ima papire — tisuću osamsto dva! Ovrha! Blokirat će ti račun! Kakav stan, Marko? Kakav predujam, ako ti duguješ alimentaciju mjesecima unaprijed?!
Čula sam njegovo mrmljanje s druge strane. Tiho, nerazgovijetno. Pokušavao se opravdati.
Ivana ga nije pustila da završi. Prekinula je poziv, ubacila mobitel u torbu i krenula zatvoriti zatvarač. Prsti je nisu slušali, patent je zapinjao. Povukla je jače, ustala i krenula prema vratima.
Na pragu je zastala. Okrenula se prema meni.
— Zašto si mi sve ovo pokazala?
Stajala sam naslonjena ramenom na dovratnik. Fascikl je i dalje bio otvoren na stolu.
— Zato što ste došli u moj dom, u moj stan, dok moje dijete spava u susjednoj sobi — rekla sam. — I tražili od mene da se odreknem novca koji po zakonu pripada njemu. Ne meni. Njemu. Sedmogodišnjem dječaku koji želi školsku torbu s raketom. Ja vama ništa ne dugujem. I neću ništa potpisati.
Ivana je trzajem povukla kvaku i izašla. Vrata su se zalupila. Nakon toga nastala je tišina.
Ostala sam stajati u hodniku. U zraku se još osjećao njezin parfem — sladak, tuđ. Iz kuhinje je dopirao miris ohlađene heljde. Iz Lukine sobe nije se čuo ni najmanji šum. Zaspao je.
Prišla sam polici i uzela mobitel. Na zaslonu je pisalo: snimka — četrdeset sedam minuta i četrnaest sekundi. Pritisnula sam „stop”. Spremila datoteku. Zatim sam je poslala sama sebi na e-mail, za svaki slučaj. Neka postoji još jedna kopija.
Onda sam sjela na stolac na kojem je malo prije sjedila Ivana. Još je bio topao. Na stolu je ostao njezin papir — „izjava o odricanju”. Primila sam ga s dva prsta, uredno ga presavinula i spremila u fascikl. I to bi jednog dana moglo zatrebati.
Te večeri, oko deset, stigla mi je obavijest na mobitel. Uplata — četiristo pedeset eura. Od Marka. Bez poruke, bez objašnjenja. Prvi put u šest mjeseci uplatio je sam, bez mojih poziva, podsjetnika i molbi.
Mjesec dana poslije dobila sam poruku vezanu uz ovrhu: Markov račun je blokiran, a iznos od tisuću tristo pedeset dva eura skinut je radi podmirenja duga. Preostali dug — nula. Predmet zatvoren.
Ivane više nije bilo. Nisam znala detalje, a iskreno, nisam ih ni željela znati. Vjerojatno joj je, kad je napokon zbrojila sve brojke kako treba, kupnja stana s čovjekom kojem su računi pod ovrhom prestala izgledati kao pametna odluka.
Nakon blokade računa Marko je prestao zvati Luku. Prije bi se javio jednom u dva ili tri tjedna, kratko, reda radi. Sada — ništa. Luka je jednom pitao:
— Mama, hoće li tata nazvati?
Odgovorila sam:
— Ne znam, zlato. Ali ja sam tu.
Kimnuo je i vratio se slaganju kockica. Sedam godina je dob u kojoj djeca razumiju više nego što bi odrasli htjeli priznati.
U kolovozu sam mu kupila školsku torbu. Plavu, s raketom — baš onu koju je želio. Stajala sam u trgovini, držala je u rukama i mislila: taj novac nije milostinja. Nije nečija dobra volja. Nije usluga. To je ono što mom sinu pripada samim time što postoji. I prvi put nakon dvije godine nisam se zbog toga morala ponižavati.
Navečer sam stajala u hodniku. Vrata su bila zatvorena. Obična vrata — bijela, s jednostavnom bravom. Mjesec dana ranije otvorila sam ih nepoznatoj ženi koja je došla uzeti ono što pripada mojem djetetu. A sada su ta vrata bila samo vrata. Ulaz u stan u kojem smo Luka i ja bili sigurni. U kojem je mirisalo na heljdu, a ne na tuđi parfem. I u kojem je na polici ležao mobitel — ovaj put bez uključene snimke.
Jesu li i od vas ikada tražili da se odreknete svojih prava kako bi nekome drugome bilo udobnije?
