da ne znači nužno kredit. Moglo se raditi o automatskoj procjeni, provjeri uz neku prijavu, pa čak i o pogrešci u sustavu. Ipak mi je savjetovala da nazovem banku i zatražim objašnjenje.
Nazvala sam.
Djevojka iz korisničke službe dugo je nešto tražila po računalu. Zatim mi je vrlo ljubazno rekla da je prije četiri mjeseca predan zahtjev za nenamjenski kredit. Na moje ime. Zahtjev je odbijen jer nije bilo dovoljno potvrde o prihodima. Ali zahtjev je postojao.
Ja nikakav kredit nisam tražila.
Prsti su mi se sledili. Ne zbog iznosa. Nije bio velik — oko dvije tisuće eura. Užasnulo me nešto drugo: netko je upotrijebio moje podatke. Putovnica mi je stajala kod kuće, u ladici komode u spavaćoj sobi. Do nje smo mogli doći samo nas dvoje: Marko i ja.
Te večeri vratila sam se kući kao i obično. Lara je u svojoj sobi pisala zadaću. Marko je sjedio u kuhinji i jeo podgrijanu heljdu s pljeskavicom. Televizor je tiho brujao u pozadini.
— Kakva je frizura? — upitao je, ne okrećući glavu.
— U redu. I obojila sam se.
Samo je kimnuo. Stavila sam kuhalo za vodu i zagledala se u njegov zatiljak. Trinaest godina braka. Znala sam taj zatiljak, te uši, taj njegov način da jede ne odvajajući pogled od ekrana gotovo napamet.
Ništa ga nisam pitala.
Još ne.
Sljedećeg dana otišla sam osobno u tu banku. Ponijela sam putovnicu i zamolila da provjere podatke o zahtjevu jer su korišteni moji osobni podaci. Službenici sam rekla da postoji mogućnost da je netko pokušao podnijeti zahtjev bez mog znanja.
Nije mi odmah htjela pokazati detalje. No kad sam naglasila da se možda radi o zlouporabi osobnih podataka, ipak je otvorila predmet. Zahtjev je bio predan internetskim putem. Kao kontakt bio je naveden broj mobitela koji nije bio moj. Taj broj nisam prepoznala. Ali adresa stanovanja, podaci iz putovnice, poslodavac — sve je bilo moje. Točno. Precizno. Bez ijedne pogreške.
Takve informacije ne stoje tek tako negdje na internetu. Radno mjesto, funkcija, staž — to je mogao znati samo netko tko je vidio moju potvrdu o prihodima. Tu sam potvrdu vadila prije osam mjeseci, kad smo razmišljali o refinanciranju Markova kredita za auto. Ostala je kod kuće, u istoj ladici komode.
Navečer, kad je Lara zaspala, otvorila sam ladicu. Putovnica je bila ondje.
Potvrde nije bilo.
Nisam paničarila. Osjećaj je bio drukčiji. Kao da se moj svakodnevni, poznati život neprimjetno pomaknuo u stranu, a ja sam taj pomak već osjetila pod nogama.
Fotografirala sam sadržaj ladice. Ne znam ni sama zašto. Helena Igorovna rekla mi je da bilježim sve što mi se učini neobičnim. Poslušala sam je.
Trećeg dana odlučila sam provjeriti broj mobitela naveden u bankovnom zahtjevu. Nisam zvala. Samo sam ga upisala u tražilicu. Ništa. Zatim sam ga unijela u aplikaciju za poruke. Pojavila se profilna slika: ružičasti krug, bez lica. Ime je bilo kratko: Peti.
Petra Astahova.
Ona koja Ivani dolazi svaka tri tjedna. Ona koja živi u Riječnoj ulici. Ona kojoj muž poklanja spa-tretmane.
I ona koja je podnijela zahtjev za kredit na moje ime. Ili se barem služila brojem koji je u tom zahtjevu bio naveden. I to mi je bilo dovoljno da prestanem sumnjati.
Nisam nazvala Marka. Nazvala sam Helenu Igorovnu.
— Helena Igorovna, imam činjenice. Što da radim?
Saslušala me do kraja. Zatim je mirno rekla:
— Ana, zahtjev je odbijen. Novac nije isplaćen. Formalno gledano, nema materijalne štete. Ali pokušaj dizanja kredita na temelju tuđih podataka jest prijevara. Imate pravo podnijeti prijavu policiji. Pitanje je samo želite li to učiniti odmah ili najprije razgovarati sa suprugom.
Razmišljala sam cijeli dan i cijelu noć.
Lara je išla u školu, Marko na posao, ja sam kuhala večeru, pregledavala zadaću, prala školsku odjeću, zvala mamu. Sve je izvana izgledalo isto. Običan život, kao da se ništa nije dogodilo. Samo je u meni već sve bilo promijenjeno.
Nisam zapravo razmišljala o Petri. Mislila sam na onu potvrdu. Na to da je Marko uzeo moj dokument o prihodima i dao ga drugoj ženi. Ženi koja je pokušala podići kredit na moje ime.
Više se nije radilo o preljubu. Radilo se o tome da je pustio tuđu osobu u moje dokumente i u moj život.
Četvrtog dana došla sam kući ranije nego inače. Lara je još bila u školi. Marko je bio na poslu. Imala sam jedan sat.
Nisam kopala po njegovim stvarima. Sjela sam za zajednički laptop koji je stajao na kuhinjskom stolu. Marko je, iz nepažnje ili po navici, ostavio otvorenu elektroničku poštu i bankovne obavijesti. U pretragu sam upisala: Petra.
Poruka nije bilo.
Ali u pošti su stajale obavijesti banke. Tijekom posljednjih mjesec dana izvršene su tri uplate na broj koji se podudarao s onim iz zahtjeva. Svaka po 150 eura. Ukupno 450 eura.
Četiristo pedeset eura — isti iznos koji je svakog mjeseca prebacivao meni za hranu i kućanstvo.
Napravila sam snimke zaslona. Poslala sam ih sebi na mail. Zatvorila laptop.
Iznenadilo me što mi ruke uopće ne drhte. Popila sam čašu vode i treći put nazvala Helenu Igorovnu.
— Helena Igorovna, spremna sam razgovarati s mužem. Ali prije toga moram znati što mogu izgubiti ako on odluči povući prvi potez.
Odgovarala je jasno, bez trunke emocije.
Prvo je navela stan. To je, rekla je, bračna stečevina.
