— Marko, jeste li spremni dostaviti potpune izvatke sa svih računa za posljednje dvije godine? — upitala je Helena Igorovna mirno.
Pristao je. Vjerojatno zato što mu je napokon postalo jasno da se više nema kamo skriti i da izvlačenje neće proći.
Sljedeća dva tjedna bila su među najtežima koje pamtim. Ne zato što smo se svađali. Upravo suprotno — nismo gotovo ni povisivali glas. Lara je malo toga primjećivala, a ta njezina dječja nesvjesnost činila je tišinu u stanu još težom.
Nije bilo velikih scena. I baš je zbog toga sve boljelo još dublje. Živjeli smo pod istim krovom, sjedali za isti stol, naizmjence vodili Laru u školu. Ali između mene i Marka stajao je zid sastavljen od bankovnih izvadaka, snimki zaslona i hladnih brojki.
Marko je donio papire. Sve. Račun na koji mu je sjedala plaća, štedni račun, karticu kojom je plaćao internetske kupnje. Tek tada sam pred sobom imala cijelu sliku.
U godinu i pol dana Petri je prebacio oko 6.000 €. Uz to joj je plaćao najam stana u Riječnoj ulici — 250 € mjesečno. Još približno 3.000 € kroz tih osamnaest mjeseci. Sve skupa, gotovo 9.000 €.
Nisam zaplakala. Samo sam gledala u te iznose i sjetila se naše kupaonice, one iste koju mi je tri godine obećavao srediti “malo kasnije”.
Helena Igorovna pripremila je sporazum. Marko se njime obvezao na nekoliko stvari.
Prvo, u roku od četiri mjeseca morao je vratiti 3.000 € na poseban račun otvoren na moje ime. To je bilo otprilike pola onoga što je potrošio. Nije to bila naknada za poniženje ni cijena moje boli, nego povrat obiteljskog novca koji je nestao bez mog znanja.
Drugo, morao mi je omogućiti uvid u stanje svih računa. Ne lozinke. Ne pravo da kontroliram svaki račun iz trgovine. Samo mjesečni izvadak koji mogu vidjeti.
Treće, obvezao se kod javnog bilježnika pokrenuti postupak kojim će meni i Lari u roku od šest mjeseci biti upisani udjeli u stanu.
Četvrto, morao je prekinuti svaki kontakt s Petrom. Bez iznimki, bez “samo poruka”, bez objašnjenja, bez rupa kroz koje bi se kasnije mogao provući.
Peto, trebao je podnijeti prijavu policiji protiv Petre zbog pokušaja podizanja kredita koristeći moje podatke. Jer upravo joj je on dao moje dokumente.
Taj posljednji dio potpisivao je najduže. Nad prijavom je sjedio bez riječi, kao da je tek tada, nad tim papirom, shvatio da se ono što je učinio ne može jednostavno premotati unatrag.
Prijavu je ipak napisao. U policiji su je zaprimili i evidentirali. Tjedan dana poslije nazvao je nadležni policajac i rekao da su s Petrom obavili razgovor te je upozorili na posljedice ako još jednom pokuša išta ugovoriti tuđim podacima. Kazneni postupak nije pokrenut — štete nije bilo, kredit nije odobren. Ali događaj je ostao zabilježen.
Marko je počeo vraćati novac. Prvu uplatu, 750 €, prebacio je nakon dva tjedna. Na moj račun, baš kako je stajalo u sporazumu.
S Larom sam razgovarala nasamo. Ne o preljubu. Ne o Petri. Jedanaest godina nije dob za takve pojedinosti.
— Lara, tata i ja prolazimo kroz teško razdoblje — rekla sam joj. — Rješavamo neke stvari koje se tiču odraslih. Ti ni za što nisi kriva. Oboje te volimo. Ako te nešto zabrine ili poželiš razgovarati, uvijek možeš doći k meni.
Kimnula je, a onda tiho pitala:
— Hoćete li se razvesti?
Nisam je htjela lagati.
— Još ne znam — odgovorila sam. — Ali što god se dogodilo, ti ćeš imati svoj dom, svoju školu i oba roditelja.
Zagrlila me. Snažno, šutke, dugo. Poslije je otišla u svoju sobu i pustila glazbu.
Prošla su tri mjeseca.
Od dogovorenih 3.000 €, Marko je vratio 2.250 €. Ostatak je trebao stići prema dogovorenom rasporedu. Papiri za upis udjela bili su kod javnog bilježnika. Petra je nestala iz njegova mobitela, iz bankovnih uplata, iz našeg života. Provjeravala sam. Ne zato da bih ga mučila, nego zato što drukčije više nisam znala.
Nismo se pomirili. Nismo se ni razveli. Postojali smo u nekom stanju za koje ne postoji jednostavna riječ.
Marko je postao povučeniji. Dolazio je kući na vrijeme. Subotom je kuhao večeru. Vozio je Laru na plivanje. Nije mi donosio cvijeće i nije pokušavao poklonima zakrpati ono što je slomio. Ionako ih ne bih prihvatila.
Ponekad bismo navečer, kad bi Lara već spavala, sjedili u kuhinji. Šutjeli bismo i pili čaj. Svatko zatvoren u vlastitim mislima.
Jedne večeri rekao je:
— Ne znam kako da ovo popravim.
Odgovorila sam mu:
— Ne rečenicama. Vremenom.
Ni danas ne znam kako nazvati ono u čemu smo ostali. Nismo se razveli, ali obitelj u onom starom smislu više nismo bili.
Ipak, barem se pojavio neki red. Udjeli u stanu bili su u postupku upisa. Novac se vraćao. Policijska prijava bila je evidentirana. Lara je išla u školu i nije slušala vikanje iza zidova. Ja sam znala koliko moj muž zarađuje i kamo odlazi svaki euro.
Shvatila sam još nešto, vrlo jednostavno. Potvrde, osobne dokumente i slične papire ne smiješ držati ondje gdje druga osoba može bez pitanja posegnuti za njima. Povjerenje ne znači da oprez postaje nepotreban.
Ako ti se ikada učini da se neke stvari ne poklapaju, bolje je najprije mirno provjeriti činjenice. Bankovni izvadak, kreditno izvješće, razgovor s odvjetnikom — to nije uhođenje. To je način da na kraju ne ostaneš s tuđim dugovima i vlastitim suzama.
Kod Ivane više nisam išla. Dobra je majstorica, ruke su joj doista zlatne. Ali svaki put kad je se sjetim, ne pomislim na frizuru. Sjetim se kako je jedno slučajno prezime preokrenulo moj život. I koliko je u tom trenutku bilo važno ne početi vikati, nego jednostavno sjesti — i razmisliti.
