— Poklapa se i popis — nastavio je mladić, prelazeći pogledom po papiru. — Ormar, kauč, dvanaest kutija, nekoliko tepiha.
— Čiji ormar? Čiji kauč? — Lucijin glas odjednom je postao tanak i oštar. — Maknite to od mojih vrata, odmah!
Nije joj bilo jasno što se događa. Prstima koji su joj drhtali brzo je pronašla Karlov broj i pritisnula poziv.
— Halo? — gotovo je viknula čim je čula da se javio, stišćući mobitel uz uho. — Što je ovo? Pred stan su mi dovukli neke ormare! Objasni mi, i to odmah!
— Kakve ormare? — Karlo je zvučao iskreno zatečeno. — Lucija, o čemu ti govoriš?
— O onima koji mi stoje na stubištu! — glas joj je već prelazio u krik. — Neko staro smeće, propali kauč, kutije! Pitam te što to znači!
— Čekaj, nemoj prekidati — izgovorio je užurbano, već tražeći Martinin broj. — Sad ću saznati što se događa.
Martina se javila gotovo odmah, nakon drugog zvona.
— Reci.
— Što si to napravila?! — zaurlao je Karlo, jedva se suzdržavajući. — Zašto si stvari moje majke poslala u Jezersku ulicu?!
— Organizacija prostora — odgovorila je mirno, kao da govori o rasporedu namještaja u katalogu. — Ti se seliš k Luciji, tvoja majka ide k tebi. Ja sam samo povezala točke. Meni se čini vrlo uredno riješeno.
— Kakva Lucija, kakva organizacija! — planuo je. — To je unajmljeni stan, ondje se ne može samo tako donositi tuđe stvari!
— A kod mene se, znači, moglo? — upitala je, ne podižući glas ni za nijansu. — Karlo, godinama si svoj život odlagao po tuđim stanovima. Ja sam ti samo pomogla da ga konačno skupiš na jedno mjesto.
— Vrati stvari natrag!
— Ne pada mi na pamet — rekla je gotovo lijeno. — Ti si podnio zahtjev za razvod, sjećaš se? Ja sam pristala. Zapravo sam iznenađujuće razumna žena kad me netko prestane tretirati kao otirač pred vratima.
— Predomislio sam se! — izletjelo mu je. — Čuješ li me? Ne želim razvod! Pogriješio sam, postupio sam u afektu!
— Baš šteta — odvratila je Martina. — Ja nisam. Sve sam odvagnula hladne glave. Do posljednjeg grama.
Dok je Karlo panično prebacivao mobitel s jednog poziva na drugi, pred zgradu u Jezerskoj zaustavio se mali prigradski autobus. Iz njega je, pridržavajući se za rukohvat, sišla gospođa Vesna s velikom torbom u ruci.
— Dobar dan, dušo — obratila se zbunjenoj Luciji, očito misleći da razgovara s ljubaznom susjedom. — Možete li mi reći živi li ovdje negdje Karlo? Njegova žena mi je rekla da ću odsad biti kod njega.
— Karlo? — Lucija je problijedjela. — Kod mene? Ovdje?
— Pa da — kimala je gospođa Vesna, a onda joj se lice razvedrilo kad je ugledala namještaj. — Gle, dovezli su i moj ormarić. I moj dobri stari kauč. Znači, nisam pogriješila, ovdje ću se smjestiti.
— Nitko se ovdje neće smjestiti! — Lucija se naglo okrenula prema dostavljačima. — Zabranjujem vam da to unosite u stan! Jeste li čuli? Odnesite sve odmah, to nije moje!
— Gospođo — odgovorio je jedan od mladića ravnodušno — nama je plaćeno da dostavimo i mi smo dostavili. Ako želite, neka ostane na stubištu. Ako ne, spustit ćemo pred ulaz. Natrag ne vozimo, takav nalog nemamo.
— Karlo! — vrisnula je Lucija u mobitel. — Tvoja majka je ovdje! S torbom! Stoji na mom stubištu pokraj svog ormara! Shvaćaš li ti uopće što se događa?!
Karlo je stigao za pola sata, zadihan, mokar od znoja, s rukama koje su mu nekontrolirano podrhtavale. Na odmorištu ga je dočekao prizor od kojeg mu se zamaglilo pred očima: ormar, kauč, hrpa kutija, njegova zbunjena majka koja sjedi na kovčegu i Lucija, na čijem licu više nije bilo ni traga one nekadašnje nježnosti.
— Što bi ovo trebalo značiti? — upitala ga je gledajući ga s otvorenim prijezirom. — Obećavao si mi poseban, lijep život. A doveo si mi propali kauč i rodbinu?
— Lucija, sve ću ti objasniti — promucao je. — To je Martina.
