“Koji novac?” upitala je Ana mirno, pažljivo spuštajući zdjelu na stolnjak

Bezdušna odluka razotkriva iznevjerenu požrtvovnost obitelji.
Priče

— Drugim riječima, taj ćemo iznos uračunati u njegov udio u vašem sadašnjem stanu. On je, zapravo, svoj dio već uzeo u novcu i predao ga sestri. Sudska praksa ide nam u prilog. A da ne bi stigli nešto prodati, darovati ili prepisati, još danas sastavljam prijedlog za privremenu mjeru zabrane raspolaganja njegovim računima i imovinom. I vjerujte mi, i kupnju vaše šogorice ćemo usporiti: poslat ćemo obavijest nadležnom zemljišnoknjižnom odjelu da je podrijetlo novca sporno.

Sljedeća tri dana Ana se ponašala kao da se ništa nije dogodilo. Kuhala je večere, pitala Marka kako napreduju njegovi poslovi, peglala mu košulje i govorila mirnim glasom. Marko se opustio, uvjeren da je žena progutala uvredu i da će, kao i toliko puta prije, prešutjeti ono što ju boli. Čak je počeo naglas razrađivati planove za ljetovanje, objašnjavajući kako bi Luki bilo korisno da se napokon okuša u samostalnom životu.

Sve se prelomilo u petak navečer. Ivana je svratila k njima kako bi se pohvalila fotografijama ključeva novog malog stana. Smjestila se na kauč, pijuckala čaj s jasminom i glasno razmišljala o tome kakve će tapete staviti u hodnik.

Ana je izašla iz radne sobe noseći pod rukom čvrstu kartonsku mapu. Prišla je stoliću u dnevnom boravku i spustila je preko sjajnih časopisa.

— Što je to? — upitao je Marko lijeno, nevoljko odvajajući pogled od televizora.

— Preslika tužbe za razvod braka i diobu bračne stečevine — rekla je Ana ravnim, gotovo poslovnim tonom. — A ovdje je i rješenje suda o privremenoj zabrani raspolaganja tvojim računima i tom vašom krasnom nekretninom, Marko.

Mužu je u trenu nestalo boje iz lica; koža mu je poprimila sivkast, zemljan ton. Ivana se ukočila s šalicom u ruci, zaustavljenom na pola puta do usana.

— Kakav razvod? Kakav sud? Jesi li ti normalna? — Marku je glas zadrhtao i pobjegao u visok, neugodan ton. Zgrabio je papire i počeo panično prelaziti očima preko redaka.

— Potpuno sam pri zdravoj pameti — odvratila je Ana. — Za razliku od vas dvoje, ako ste doista mislili da možete samo uzeti moj novac, a onda me utišati pričama o obiteljskoj dužnosti.

— Uzeti?! — ciknula je Ivana skočivši s kauča. Čaj se prosuo po svijetlom tepihu, no Ana nije ni trepnula. — To je novac mojeg brata! Ima pravo pomoći svojoj obitelji! Ti si oduvijek bila sebična! Samo misliš na svoje kuće i planove! Zbog tvoje pohlepe moje dijete će završiti na ulici!

— Vaše dijete ima dvadeset dvije godine i može raditi kao dostavljač, konobar ili skladištar — presjekla ju je Ana hladno, prekriživši ruke na prsima. — A što se prava tiče, odvjetnik Petar vrlo je jasno objasnio u tužbi zašto Marko nije smio prebaciti taj novac. Marko, ti si raspolagao zajedničkom imovinom bez moje suglasnosti. Zato će se tvoj udio u ovom stanu umanjiti upravo za taj iznos. Drugim riječima, stan u cijelosti ostaje meni.

— Nemaš ti to pravo! — zaurlao je Marko mašući mapom. — Zajedno smo odlučili! Mi smo obitelj! Svi smo glasali za to!

Ana se kratko, gorko nasmiješila, prisjetivši se jedne stare komedije.

— Zvučiš kao da ste većinom glasova odlučili izbaciti me iz vlastitog plana, Marko. Samo što je taj plan moj. I novac je moj. I ovaj stan je moj.

Uslijedila je mučna scena. Ivana je jecala, proklinjala Anu, hvatala se za prsa i zahtijevala da netko odmah pozove hitnu pomoć. Marko je najprije pokušao izazvati sažaljenje spominjući njihov medeni mjesec u Pragu. Zatim ju je optužio da mu je svojom stalnom zaposlenošću uništila samopouzdanje. Na kraju je potpuno izgubio mjeru i počeo je vrijeđati, nazivajući je hladnim računovodstvenim strojem bez srca.

Ana je stajala kraj prozora i gledala večernji grad. U njoj više nije bilo ni boli ni razočaranja. Osjećala je samo neobičnu lakoću, kao kad se napokon otvori bolni čir i bolest počne popuštati.

— Imaš točno dva sata da spakiraš svoje stvari — rekla je ne okrećući se.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana