— Mlade bi se žene trebale dizati s prvim pijetlovima! A ti se razvlačiš po krevetu dok ti je dijete gladno!
— Mia se nikada ne budi gladna, imamo svoj raspored — Lana je prišla štednjaku i već na prvi pogled shvatila da je dno lonca nepovratno uništeno. — Osim toga, mi za doručak ne jedemo heljdu. Mia je na nju alergična.
Vesna Viktorovna samo je prezrivo otpuhnula kroz nos.
— Ma kakva alergija, izmišljotine! Na selu djeca jedu sve što im se stavi na stol i nitko ne izvolijeva. To ste vi gradski ljudi izmislili svakojake alergije i osjetljivosti!
Bilo je uzaludno ulaziti u raspravu. Lana je bez riječi izvadila jogurt namijenjen kćeri i počela rezati voće. Marko je već otišao na posao; ostavio je tek kratku poruku da će se vratiti do večere i usput donijeti nešto fino za sve.
Dan se razvlačio sporo, gotovo mučno. Iako je Vesna Viktorovna svečano najavila da je došla pomoći oko unuke, djevojčicu je gotovo potpuno zanemarivala. Zato je uspjela čak dvaput otići do obližnjeg supermarketa i svaki se put vratila natovarena vrećicama.
— Donijela sam ukiseljeno povrće! — objavila je čim je ušla, slažući staklenke po stolu. — A ne ovu vašu kupovnu otrovštinu kojom se ovdje hranite. Neko čudno voće i ostale gluposti!
— Hvala, ali imamo već dovoljno namirnica. I zimnicu također — rekla je Lana, gledajući kako joj svekrva bez imalo ustručavanja premješta stvari po policama hladnjaka.
— Nije to dovoljno dobro! — odsjekla je Vesna. — Ja to ne mogu jesti. A ni moj sin, znam ja njega bolje od tebe. Uostalom, ti ionako premalo kuhaš pravu domaću hranu.
Lana je stisnula zube, ali se suzdržala od odgovora. Obećala je Marku da će pokušati biti strpljiva.
Nakon ručka, kad je Mia zaspala za popodnevni odmor, Vesna Viktorovna iznenada je sjela nasuprot Lani za kuhinjski stol. U ruci je držala šalicu čaja, a na licu izraz osobe koja je već sve odlučila.
— Moramo razgovarati, Lana — započela je tonom koji nije slutio na dobro. — Nešto sam zaključila.
— Što ste zaključili? — Lana je podignula pogled s prijenosnog računala, na kojem je upravo provjeravala poslovnu poštu.
— Doselit ću se k vama. Za stalno.
Lana je nekoliko puta trepnula, kao da nije bila sigurna da je dobro čula.
— Molim?
— Ne vidim nijedan razlog da se vraćam u selo — nastavila je Vesna Viktorovna posve mirno, kao da govori o vremenskoj prognozi. — Ondje je dosadno, osobito zimi. A ovdje imate sve: trgovine, parkove, civilizaciju. Moći ću paziti na Miju dok ti i Marko radite.
— Ali… mi nemamo mjesta — izustila je Lana zbunjeno. — Ovaj je stan premalen za četvero ljudi.
— Gluposti! — svekrva je odmah odmahnula rukom. — Dječja soba meni će sasvim odgovarati. A Mia može spavati s vama ili u dnevnom boravku. Još je mala, ne treba joj toliko prostora.
Lana je osjetila kako joj se u prsima počinje skupljati bijes.
— Vesna Viktorovna, to ne dolazi u obzir. Mia mora imati svoju sobu. Marko i ja nikada nismo planirali živjeti zajedno s…
— S kim? S njegovom majkom? — upala joj je u riječ svekrva, suzivši oči. — Znala sam da je to tvoja zamisao, držati me što dalje od sina. Marko je oduvijek želio da budem blizu. Prvo je čak htio da se vrati na selo, ali onda je upoznao tebe. I sad opet ti stojiš između nas. Uostalom, ja sam o tome već razgovarala s njim.
— Što? — Lana je ostala zatečena. — Marko mi nije rekao ni riječ.
— Znači da se bojao tvoje reakcije — pobjedonosno je zaključila Vesna Viktorovna. — Ali odluka je već donesena. Prodat ću kuću na selu i preseliti se ovamo. A Mia će se morati priviknuti na nove okolnosti.
Ne čekajući Laničin odgovor, svekrva je ustala i zaputila se prema dječjoj sobi. Lana je krenula za njom i sledila se kad je vidjela kako Vesna skida dječje crteže i fotografije sa zidova.
— Što to radite?! — planula je Lana i istrgnula joj iz ruku okvir s Mijinom fotografijom snimljenom na prvi rođendan.
— Uređujem svoju sobu — odgovorila je Vesna Viktorovna kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. — Ove dječje sličice treba maknuti. A krevetić treba premjestiti do prozora. Ili ga možda sasvim iznijeti, zauzima previše mjesta.
— Vesna Viktorovna — Lana se trudila zvučati mirno, ali joj je glas izdajnički podrhtavao od ljutnje. — Ne možete samo doći i prisvojiti sobu moje kćeri. Marko i ja o tome nismo razgovarali i…
— Već sam ti rekla, Marko se složio! — presjekla ju je svekrva. — A ti ćeš se s tim morati pomiriti. Na kraju krajeva, ja sam mu majka, a ti si samo žena. Žene dođu i odu, ali majka ostaje zauvijek.
— Vesna Viktorovna, odmah vratite Mijine igračke na mjesto — rekla je Lana, više i ne pokušavajući sakriti ogorčenje, dok je gledala kako svekrva trpa kćerine stvari u veliku kutiju koja se, tko zna otkud, odjednom stvorila u njihovu domu.
— Nemoj ti meni govoriti što ću raditi — odbrusila je Vesna, i dalje ledeno smirena. — Da si dijete odgajala kako treba, ne bi joj igračke bile razbacane po cijeloj sobi.
Lana je duboko udahnula, nastojeći se pribrati. Iza prozora se već spuštao sumrak, a Marka još nije bilo kod kuće.
