Iz kuće si iznio jedinu stvar koja mi je ostala od majke!
Marko je tresnuo vratima i otišao spavati u dnevnu sobu. Ana je do zore ostala za kuhinjskim stolom. U njoj kao da je sve bilo spaljeno, prazno, bez glasa. U mislima je stalno vraćala majčine ruke i onaj prsten na njezinu prstu. Vidjela ju je kako mijesi tijesto, a zlato se tiho presijava među tragovima brašna. Sjećala se kako bi je prije spavanja pomilovala po kosi. A sada je neki nepoznati čovjek nosio tu uspomenu, ne sluteći da u rukama drži dio nečijeg života.
Istina je do Ane stigla dva tjedna poslije. Vraćala se iz trgovine kad je pred ulazom u zgradu naletjela na svekrvu. Marina je blistala, preplanula i odmorna, s novom šarenom maramom oko vrata.
— Ančice! Baš sam k vama krenula! Ravno s vlaka, nisam ni kovčeg stigla odnijeti kući! Ajme, kakvo lječilište, kakvo more! Deset dana kao u raju! Masaže, kupke, obroci pet puta dnevno!
Ana ju je slušala, a negdje duboko u njoj nešto se počelo lediti.
— Kakvo lječilište, Marina? Zar niste govorili da vam mirovina nije dovoljna ni za lijekove?
— Pa Marko je sve platio! — ponosno je objavila svekrva. — I smještaj, i put, još mi je dao dodatno za terapije! Eto kakvog sam sina odgojila! Čisto zlato od djeteta! Sve bi učinio za majku!
Vrećica s namirnicama zarezivala je Ani u prste. Gledala je u Marinino ozareno lice i u sebi slagala iznose.
— Dakle, vama je dugovao — tiho je izgovorila. — To su bili njegovi strašni vjerovnici. Marina, znate li vi odakle je Marku taj novac?
— Zaradio ga je, odakle bi drugo! Moj sin je vrijedan čovjek!
— Prodao je prsten moje pokojne majke. Uzeo ga je iz skrovišta i prodao. Meni je pričao o dugovima, o nevoljama. Molio me, pritiskao, a kad nije dobio što je htio, jednostavno ga je iznio iz kuće. Zbog vaših masaža i obroka pet puta dnevno.
Svekrva se na trenutak zbunila, ali već sljedeće sekunde podigla je bradu.
— I što onda? Velika stvar, prstenčić! Meni je bio potrebniji! Cijeli sam život rintala za obitelj, uništila leđa! Zar nemam pravo barem pod stare dane malo živjeti za sebe? Ti si mlada, steći ćeš još svašta!
— Potrebniji — ponovila je Ana. — Uspomena na moju majku vama, naravno, ne znači ništa. Hvala vam na iskrenosti. Barem netko u vašoj obitelji govori otvoreno.
Zaobišla ju je i ušla u zgradu. Čudno, ali suza nije bilo. U njoj je sve postalo bistro i hladno, kao voda usred zime.
Te večeri Marko je ušao u stan i već u hodniku zastao pred spakiranim torbama. Njegovim torbama.
— Što je ovo?
— Srela sam tvoju mamu — rekla je Ana. — Divno se odmorila. Masaže, more, obroci pet puta na dan.
