— Prenijela ti je i zahvalu — nastavila je Ana, jednako mirno. — Kaže da ima zlatnog sina.
Marko je teško progutao slinu i spustio se na mali tabure u hodniku.
— Ana, mogu ti sve objasniti…
— Ne trebaš. Već mi je sasvim jasno. Nije bilo nikakvih dugova. Nisu postojali nikakvi vjerovnici ni nevolje. Postojalo je samo putovanje za tvoju mamicu, za koje nisi imao novca. I postojao je prsten tvoje žene, koji je, po tvome, samo stajao neiskorišten. Tako si to posložio u glavi, zar ne?
— Ona je stara žena! Nikad nije vidjela more! Htio sam joj nešto priuštiti, a plaća mi je kasnila! Planirao sam ti kupiti drugi, još ljepši! Ako hoćeš, već sutra idemo i izabrat ćeš koji god poželiš. Samo pokaži prstom i kupit ćemo ga!
Ana se gotovo nasmijala, ali u tom smiješku nije bilo nimalo topline.
— Koji god poželim. Marko, nakon jedanaest godina braka ti mene još uvijek ne poznaješ. Zlato se može kupiti. Ali gdje ćeš mi kupiti moju majku? Njezin glas? Njezine ruke? Uspomenu na nju? Taj je prsten nosila četrdeset godina. U njemu je ostalo nešto njezino, njezina toplina. Shvaćaš li ti to uopće?
— Pokušaj i ti mene razumjeti! Majka mi je jedna jedina!
— I meni je moja bila jedina! — viknula je, prije nego što se stigla zaustaviti. Suze su joj stegnule grlo. — Bila je, Marko! Više je nema! A sada, zahvaljujući tebi, nemam više ni ono malo što mi je od nje ostalo!
Marko je naglo ustao i pružio ruke prema njoj, želeći je zagrliti. Ana se odmaknula kao da se opekao.
— Uzmi svoje stvari. Odi k majci. Sigurno će joj biti drago. Za razvod ću ja podnijeti zahtjev.
— Jesi li ti normalna? Zbog jednog prstena misliš uništiti obitelj?
— Obitelj si uništio ti. Onog trenutka kad si kopao po mojim stvarima. Kad si me gledao u oči i lagao mi o dugovima. Kad si potpisivao papire u zalagaonici, svjestan da će prsten otići zauvijek. Sve si to napravio, korak po korak, i nijednom nisi stao. To je bio tvoj izbor, Marko. Sad živi s njim.
Još je dugo stajao pred vratima i zvonio. Molio je, zaklinjao se, zatim zahtijevao da mu otvori. Na kraju je, iscrpljen i bijesan, otišao.
Mjesec dana poslije Marko se pojavio kod Ane na poslu s malom baršunastom kutijicom u ruci. Unutra je ležao prsten starinskog izgleda, s uzorkom koji je podsjećao na onaj izgubljeni. Vjerojatno ga je tražio po antikvarijatima i platio ga više nego što je smio.
— Ana, pogledaj ga. Gotovo je isti. Obišao sam cijeli grad. Oprosti mi. Hajdemo pokušati ispočetka.
Ana je spustila pogled na nakit, a zatim mirno zatvorila kutijicu.
— Lijep je. Pokloni ga svojoj majci. Njoj je, koliko čujem, potrebniji.
Razvod je bio završen brzo; zapravo se nije imalo što dijeliti. Ponekad bi Ana navečer otvorila praznu kutijicu za nakit i tiho razgovarala s majkom. Ispričavala joj se što nije sačuvala prsten. I jedno je znala bez ikakve sumnje: brak ne završava uvijek prevarom ni velikom svađom. Ponekad završi zbog jednog jedinog postupka koji se ne može ni zaboraviti ni oprostiti.
