Nije više prolazila kroz osjećaje ni kroz sumnje; kao da ih je odluka zaobišla i spustila se u njoj na neko dublje, nepovratno mjesto.
U njemu više nije vidjela zaručnika. Nije pred njom stajao muškarac s kojim je donedavno zamišljala zajednički život, jutra, starost, sve ono što se gradi godinama. Promatrala ga je gotovo kao znanstvenica pokus koji je pošao po zlu: s hladnim žaljenjem, ali bez ikakve osobne upletenosti. Više nije pripadao njezinim planovima. Ni njezinu svijetu. Bio je samo čovjek koji se zatekao u njezinoj sobi. Stranac. I u svojoj slabosti gotovo smiješno predvidljiv.
Bez ijedne riječi okrenula se polako, s nekom udaljenom, tihom dostojanstvenošću, i prišla stolu. Pokreti su joj izgubili svaku oštrinu; postali su mirni, odmjereni, glatki, kao da izvodi obred koji je davno naučila napamet. Prostorija, maloprije nabijena napetošću, odjednom se učinila većom i gotovo praznom. Marko je gledao u njezina leđa, nesposoban pomaknuti se ili izustiti glas. Osjećao je da slijedi nešto nakon čega povratka više neće biti, ali volja mu je bila okovana hladnoćom koja je iz nje izbijala.
Lana se zaustavila pred dijelom stola na kojem su ležali njezini pažljivo razrađeni rasporedi sjedenja. Pogledom je prešla preko njih, zatim preko uzoraka pozivnica, preko proračuna — preko komadića budućeg života koji je, u tom trenutku, prestao postojati. Potom joj se pogled spustio na onaj smiješni list iz bilježnice, presavijen na četiri dijela, koji je Marko donio. Ležao je nakrivljen među ostalim papirima kao strano tijelo, kao virus koji je iznutra uništio čitav zdrav sustav.
Podigla je lijevu ruku. Svjetlost lustera mutno je kliznula preko glatkog obruča zaručničkog prstena, preko sitnog, ali jasnog dijamanta. Sama ga je bila odabrala. Bila je ponosna na svoj ukus. Još se sjećala kako su joj prsti drhtali one večeri u restoranu na vrhu zgrade, kad joj ga je navukao na ruku. Sada nije bilo ni najmanjeg drhtaja. Palcem i kažiprstom desne ruke uhvatila je prsten i skinula ga. Skliznuo je lako, bez ikakva otpora, kao da nikada ondje nije ni pripadao.
Držeći ga među dva prsta, kao da se radi o nekom neobičnom kukcu, prinijela ga je iznad popisa. Na trenutak je ostala posve nepomična. Dala je Marku dovoljno vremena da shvati što gleda. Zatim ga je pustila.
Prsten je pao na papir kratkim, suhim zvukom. Taj gotovo nečujni udarac u zaglušujućoj tišini sobe odjeknuo je snažnije od pucnja.
Mali zlatni krug, s iskrom dijamanta na sebi, ležao je točno na sredini lista, preko razvučenog rukopisa njegove majke.
Lana je jednim prstom, laganim pokretom u kojem je bilo gotovo gađenja, odgurnula cijelu tu kompoziciju — list i prsten na njemu — preko glatke površine stola prema Marku. Papir se zaustavio ravno pred njim.
— Izvoli — rekla je potpuno ravnim glasom, bez boje, bez potresa, kao tajnica koja nekome pruža dokument na potpis. — Odnesi to svojoj majci. Neka ti to bude umjesto pozivnice. Od sada se ona može udati za tebe, kad već toliko bolje zna kako treba urediti tvoj život.
Zastala je, dopuštajući da se rečenica upije u zrak, u zidove, u njegovu svijest.
— Vjenčanja neće biti.
Nakon toga se okrenula. Ali nije otišla u spavaću sobu pakirati stvari. Nije zalupila ulaznim vratima. Mirnim, odmjerenim koracima krenula je prema kuhinji. Marko je čuo kako otvara ormarić, kako uzima čašu, a zatim i šum vode koja je potekla iz slavine. Taj obični, kućanski zvuk, na pozadini svijeta koji se upravo raspao, bio je najstrašniji zvuk koji je ikada čuo. Ona nije pravila scenu.
Samo ga je izbrisala iz svog života i otišla popiti vode.
On je ostao sam u sobi, među mrtvim planovima, zureći u prsten položen na onaj apsurdni popis, kao u nadgrobni kamen na grobu njihove zajedničke budućnosti.
Prvih nekoliko minuta Marko se nije ni pomaknuo. Stajao je kao ukopan i gledao sjajni obruč na listu iz bilježnice. Zvuk vode iz kuhinje, pa tihi dodir čaše o radnu plohu, bili su jedini šumovi u stanu, a njemu su se činili zaglušujuće glasnima i nepristojno svakodnevnima.
Njegov mozak odbijao je obraditi ono što se dogodilo. Nije mogao pronaći pravu misao. Ni prave riječi. U toj praznini, u toj ukočenoj panici, učinio je jedino što je uvijek činio kad bi se našao u krizi: izvadio je mobitel.
