— Ti to nikada nisi učinio. Zato ću, očito, morati sama.
— Obitelj se gradi na kompromisima!
— Kompromis je kad se obje strane nečega odreknu — Ivana se blago nagnula prema njemu. — A ovdje sam se odricala samo ja. Svog vremena. Svog mira. Svog doma.
— Preuveličavaš.
— Ne, Marko. Samo sam napokon prestala umanjivati ono što se događa.
Ustao je i nemirno prošetao sobom.
— Ne mogu ostaviti majku.
— To od tebe i ne tražim.
— Ali ne želiš je prihvatiti.
— U svojoj kući — ne.
— Znači, nema izlaza?
Ivana ga je dugo gledala, mirno i bez skretanja pogleda. Zatim je kimnula.
— Nema. I vrijeme je da to priznamo.
— Dakle, već si odlučila? — upitao je tiho.
— Jesam.
— Kada?
— Negdje između tvoje poruke da ćemo razgovarati poslije blagdana i prvog siječnja — odgovorila je iskreno. — Sjedila sam sama, slušala susjede kako viču „Sretna Nova godina” i shvatila da mi je mirno. Prvi put nakon jako dugo vremena.
— Mirno… bez mene?
— Da.
Ponovno je sjeo. Ramena su mu klonula.
— I što sad?
— Sad slijedi razvod — rekla je Ivana ravnim glasom. — Bez scena. Bez natezanja oko stvari. Jednostavno — kraj.
— A ako pokušam promijeniti sve?
— Već si pokušavao — odmahnula je glavom. — Ali ne zbog nas. Nego zato da svima bude lakše. Svima osim meni.
— Volim te.
— Znam. Ali ljubav nije dovoljna ako u njoj nema poštovanja.
Tišina je postala glasnija od riječi.
Sjedili su jedno nasuprot drugome, bez ijedne rečenice. Vani je netko čistio snijeg s dvorišta, a škripanje lopate neugodno je paralo zrak.
— Odselit ću se — rekao je Marko naposljetku. — Danas.
— U redu.
— Nećeš ni pitati kamo?
— To je tvoja odluka — odgovorila je. — Kao i sve ostalo.
Kimnuo je, ustao i otišao u spavaću sobu spakirati stvari.
Četrdesetak minuta poslije stajao je u hodniku s torbom u ruci.
— Ako se slučajno… — započeo je.
— Nemoj — prekinula ga je Ivana blago, ali odlučno. — Ne ostavljaj nikakvo „ako se slučajno”. Lakše je zatvoriti vrata kad nema takvih rečenica.
Pogledao ju je posljednji put.
— Postala si tvrda.
— Ne. Postala sam iskrena.
Vrata su se zatvorila.
Ponekad je kraj zapravo početak.
Mjesec dana poslije razveli su se. Brzo. Bez suza, bez vike, bez drame. Sutkinja je umornim glasom postavila uobičajena pitanja i dobila jednako uobičajene odgovore.
Kad je Ivana izišla na ulicu, udahnula je hladan zrak. Siječanj je bio siv, ali bistar.
Nisam razorila obitelj. Samo sam prestala biti pogodna za tuđe potrebe.
Mobitel joj je zavibrirao. Zvala ju je prijateljica.
— I?
— Gotovo je — rekla je Ivana. — Slobodna sam.
— Onda živi.
Ivana je spremila mobitel, krenula zasnježenom ulicom i prvi put nakon dugo vremena nije razmišljala o tome kome što duguje, nego o tome što ona sama želi.
I to je bio najispravniji početak godine koji je mogla zamisliti.
